Odlično, neopisivo je, nešto je što čekamo do 1998. godine već sada (a ovo pišem u petak 13. srpnja op.a.) smo prvaci svijeta bez obzira na ishod duela s Francuskom, jer više smo od prvaka – mi smo čudo. Mala zemlja od tek nešto više od četiri milijuna stanovnika prohujala je Svjetskim nogometnim prvenstvom i unatoč svim podcjenjivanjima od strane velikih, razvikanih i prepotentnih dogurala do vrha.

I što sada, danas 16. srpnja, kada je sve završeno. Kuda i kako dalje kada se emocije slegnu, glave otrijezne od opijenosti uspjeha i slave, a nas četiri i nešto sitno milijuna ponovo zakorači u svakodnevno sivilo života?

Pozicaj za mlade

E sada nas čeka nastavak Agrokora, nova dubioza zvana Uljanik, rasprave o najavljenoj pa malo ublaženoj mirovinskoj reformi, porezno rasterećenje, deficit radne snage i ipak jedan vrlo pozitivna stvar – ljeto – ono barem donosi nove turističke uspjehe. I to je to, kroz nekoliko tjedana veliki uspjeh Zlatka Dalić i njegovih 22 igrača još će se samo spominjati na strancima sporta u nekim novinama, na televiziji u posebnim emisijama ili po lokalnim parkovima i kafićima jer zaborav i pomalo svjesno brisanje uspjeha iz kolektivne svijesti naš je brend par excellence – i ne mislim da je tome tako kada je nogomet u pitanju, kod nas je tako u puno stvari, a u nogometu možda i ponajmanje.

Mi smo mala država od četiri i nešto milijuna stanovnika koja je pored velikih nogometaša 1998. godine i ovih današnjih iz 2018. godine stvorila još niz velikana i to ne sportskih već za razvoj cijelog svijeta puno značajnih.

Od Nikole Tesle čiji se rođendan baš prigodno obilježavao ovog mjeseca, preko jednog Slavoljuba Penkale i Ruđera Boškovića, pa usudim se napisati i jednog entuzijastičnog Mate Rimca koji je državu od četiri i nešto milijuna stanovnika stavio na kartu automobilske industrije. Ali zanimljiva je ta naša amnezija i zaboravljivost kada su takvi ljudi u pitanju i naprosto neopisivo neznanje u korištenju njihovih imena u promociji Hrvatske, ali još važnije u mijenjanju svijesti unutar Hrvatske.

Sjedinjene Američke Države koje neosporno imaju nizove sportskih uspjeha iza sebe, osim u nogometu, nikad, baš nikada neće dopustiti svijetu a niti svojim stanovnicima da zaborave jednog Thomasa Alvu Edisona ili jednog Elona Muska.

Zašto? Upravo iz razloga kako bi legende i mitove o njima iskoristili da u velikoj zemlji od 325 i nešto sitno milijuna stanovnika stvore još jednako uspješnih i za sebe, ali i cijeli svijet važnih ljudi.

I to rade sve države ovog svijeta bez obzira na broj stanovnika jer kroz takve pojedince uče i druge da mogu biti takvi – uspješni i za cijeli svijet izrazito važni.

Mi to ne činimo. Kod nas su nogometaši izolirana priča, koja svakako zaslužuje slavu i priznanje, koja svakako zaslužuje biti poticaj novim Modrićima i Subašićima, ali i dalje su iznimka koja potvrđuje pravilo. Jer oni prije spomenuti ne koriste se kako bi naše mlade potakli da budu jednako ako ne i više uspješni.

Škola za budućnost

Dapače, skloni smo onima koji uspiju vrlo brzo pronaći toliko mana i postaviti toliko prepreka da ili odlaze uspjeti negdje drugdje ili odustaju. Oni uporni i tvrdoglavi na kraju doguraju do uspjeha, ali uz malo i ništa priznanja.

Nadajmo se da će ovo Svjetsko prvenstvo biti škola i u tom smislu i da ćemo početi slaviti uspješne i pametne bez obzira na kojem polju se ukazivali.

Jer do sada i za sada uspjeh u našoj zemlji od četiri i nešto sitno stanovnika je pravo čudo. Ali ne jer imamo toliko talentiranih ljudi već jer toliko talentiranih ljudi uspijeva unatoč svemu.