Said Ferjani doživio je prosvjetljenje nakon što je djetinjstvo u Tunisu proživio u neimaštini, nakon što mu je vjerski preporod pobudio intelekt, nakon što je sudjelovao u zavjeri o državnom udaru, nakon što mu je mučitelj slomio kralješnicu i nakon što je pobjegao u Britaniju, gdje je zatražio azil.

Dvadeset i dvije godine kasnije, kad se Ferjani vratio kući, shvatio je kakav ga zadatak čeka. Uspostava demokracije, predvođena islamistima, koja bi poslužila kao uzor cijelom arapskom svijetu. “Ovo je naš krajnji ispit”, kaže. Nitko ne zna kako će završiti jedno od ključnih poglavlja u povijesti suvremenog arapskog svijeta sve dok ta regija odlazi korak dalje od diktature prema obliku vladavine koji se pokazuje kao puno dvojbeniji. No generacija utjelovljena u Saidu Ferjaniju, kojega je oblikovao boravak u zatvoru, vrijeme provedeno u izgnanstvu i represija, koji je vjerom i savezništvom vezan uz godine pred svima nama imat će glavnu riječ u određivanju krajnjeg ishoda. Njihov uspon odraz je dugotrajne srčanosti Muslimanskog bratstva, pokreta preporoda koji je u Egiptu započeo s radom još 1928. Međutim, intelektualna strujanja danas često teku u suprotnim smjerovima kako akademici i aktivisti u Maroku i Tunisu izvoze zamisli kojima traže sintezu dvaju pojmova koje mnogi smatraju nepomirljivima – vjere i demokracije. Vrlo često traže od zajednica povjerenje koje, sjetimo li se iranske islamske revolucije iz 1979. ili islamistima predvođenog državnog udara u Sudanu 1989., autoritativni vođe nerado nude. Ferjani, star 57 godina, entuzijastičan koliko i pobožan, priznaje postojanje tih dvojbi. “U jedno sam siguran, a to je da nam se upravo sada pruža jedinstvena prilika”, kaže s osmjehom. “A u toj jedinstvenoj prilici, mene ne zanima kontrola. Zanima me kako uspostaviti najbolji karizmatični sustav, karizmatični demokratski sustav. To je moj san.”

Slučajni susret
Ferjani je rođen u gradiću Kairouanu i kao dijete nije bio naročito pobožan. Njegov otac, trgovac, nikada nije zarađivao dovoljno da omogući svojoj obitelji pristojan život. “Itekako smo osjetili siromaštvo”, sjeća se Said. Prema njegovim vlastitim riječima, sve do šesnaeste godine bio je nemirno dijete. Te godine u Kairouan je u svojstvu učitelja arapskog jezika stigao Rachid alGhannouchi, arapski nacionalist koji se preobratio na islamizam. Naknadno je osnovao Pokret islamističke tendencije, a zatim i stranku Ennahda. “Neprestano je pričao o svijetu i politici”, sjeća se Ferjani. “Zašto smo zaostali ako smo muslimani? Zbog čega smo zaostali? Je li nam to sudbina?” Ova su pitanja oblikovala nekoliko uzastopnih generacija islamista. Tom temom se u svojim djelima bavi i Hassan alBanna, osnivač Muslimanskog bratstva. Prisutne su i u djelima Sayyida Qutbe, egipatskog mislioca koji je 1966. obješen zbog potpomaganja militantnog i nasilnog oblika islamizma. Kasnije je “Tajna dužnost”, tekst koji je položio temelje za atentat na Anwara Sadata 1981. također pokušao riješiti tu dvojbu. Baš kao i Ghannouchi, koji je prigrlio pluralizam i demokraciju.U Kairouanu je Said Ferjani sa stotinama drugih mladića proučavao sve ove učenjake. “Čitanje, čitanje i samo čitanje”, sjeća se. “Čitao sam čak i u hodu.”Ferjani je konačno uspio doći do glavnog grada Tunisa, gdje se pridružio skupini svojega staroga učitelja arapskog. Državom je tada vladao strogo sekularni Habib Bourguiba koji se obrušio na Ghannouchijeve sljedbenike, pa je Ferjani zbog toga sudjelovao u kovanju zavjere o državnom udaru. Nekoliko sati prije nego što se taj planirani puč trebao izvršiti, Bourguibanov ministar vanjskih poslova Zine elAbidine Ben Ali izvršio je vlastiti državni udar. Deset dana kasnije, 17. studenog 1987., Ferjani je uhićen te je proveo 18 mjeseci u zatvoru, gdje su ga jednom prilikom tamničari zavezali za cijev i željeznom šipkom mu slomili kralješke.

. Kako poslije toga nije mogao hodati, a svaki pokret mu je nanosio nepodnošljivu bol, kad god se trebao micati, drugi zatvorenici bi ga nosili. “Od zore sam molio, a zatim bih spavao. Zaspao bih samo zato što nisam imao što drugo raditi”, sjeća se Ferjani. Pet mjeseci nakon što je pušten iz zatvora, vježbao je sve dok nije uspio bez teškoća prehodati pedesetak metara, koliko mu je trebalo da ne izazove sumnju zaštitara u zračnoj luci. Obrijao se i posudio prijateljevu putovnicu. Zatim je odletio u London i zatražio azil. London je tijekom 1990ih bio pravo žarište islamističke politike. Ubrzo je onamo stigao i sam Ghannouchi. Salafisti iz Saudijske Arabije miješali su se sa svojim najžešćim suparnicima, šijitima iz Bahreina. “U progonstvu, ljudi osjećaju potrebu jedni za drugima”, tvrdi Azzam Tamimi, palestinski akademik i aktivist koji živi u Londonu. “U domovini vam se nameće državno okružje. Prioriteti se mijenjaju.”Ferjani se sa suprugom i petoro djece smjestio u Londonu i nastavio se kretati u islamističkim krugovima te se uskoro našao usred rasprava o AlQaidi i Osami bin Ladenu, ali i počeo pohađati tečajeve o europskoj povijesti, demokraciji i društvenim promjenama.

Prihvaćanje demokracije
Promjena je bila neminovna, a nadahnulo ju je Muslimansko bratstvo. Ghannouchi je postao jedan od prvih zagovornika tolerantnog islamizma. Od samog početka podržavao je sve veću zastupljenost žena u parlamentu. “Da budem iskren, Ghannouchi je osoba koja je unijela demokraciju u islamistički pokret”, tvrdi Ferjani. Pitanja o pomirenju demokracije i islama ne smiruju se još od 1990ih. Mladi egipatski islamist AboulEla Maadi osnovao je Stranku centra i objavio potporu izborima, smjeni vlasti, razilaženju u mišljenjima i koalicijama s neislamističkim strankama. Šeik Yusuf alQaradawi, utjecajni egipatski klerik iz Katra često je znao stati na stranu progresivnih mislilaca. Današnje Muslimansko bratstvo usvojilo je većinu njegovih ideja. Kritičari smatraju da su ove smjene bile promišljene. No u samoj srži rasprava počiva uporište intelektualnih strujanja suvremenog političkog islama. Stari ideal Bratstva glasio je: “Alsama’ wa’lta’a”, odnosno, “Poslušaj i pokori se”. “S tim je svršeno”, kaže Tariq Ramadan, istaknuti islamski učenjak iz Londona. “Nova generacija ne želi sudjelovati u tome i imaju neka nova gledišta.”Ukazuje na činjenicu da su danas puno utjecajniji mislioci u izgnanstvu koji žive u Europi i Sjevernoj Africi te islamističke stranke poput tuniske Ennahde i marokanske Stranke pravde i razvoja. “Pojavila su se nova poimanja”, objašnjava. “A oni te misli vraćaju na Bliski istok.” U Londonu je Ferjani primijenio zapadnjačke ideje pri oblikovanju pojma karizmatične države. Kaže da ga je izgnanstvo “iznimno, dubinski promijenilo”.

Primjena teorija
Jednoga svježeg zimskog dana, Ferjani je sjedio u tuniskim uredima Ennahde. Novine suprotstavljene toj stranci bile su prepune priča o nasilju izvršenom od strane puritanskih islamista i navodnom toleriranju ekstremizma u Ennahdi. Kulturalne rasprave kao da su zasjenile problem oko kojega se svi slažu da je najhitniji – sve gore gospodarsko stanje. “Rješavamo problem”, kaže Ferjani. No čim mu i nakratko popusti pažnja, izleti mu retoričko pitanje: “Može li se doista problem koji postoji 50 godina riješiti za manje od mjesec dana?”

Ovaj je članak Anthony Shadid napisao prije nego što je preminuo u Siriji 16. veljače; David D. Kirkpatrick pridonio izvještaju iz Kaira

Odjeća i hrana

Brza moda krivac je za previše tekstila, a prilikom obrade kvaliteta mu je niska

Međunarodni dan sestrinstva

„Sestrinstvo je danas pametnije i glasnije, ali i opterećenije nego ikad“