Jednim okom prateći konferenciju za medije novog ministra zaduženog za obnovu i pokušavajući dočarati kako (ne) izgleda život u kontejnerskom naselju, izvjesni Nenad Carić iz Petrinje, sumirao je: “Bojim se samo da ne završi u zatvoru prije nego što počne obnova”. Govoreći o nepostojećoj obnovi, onako mudro narodski, dao je dijagnozu Hrvatske.

Hrvatska tako, gotovo devet godina nakon ulaska u Europsku uniju, na površini sjaji. Blizu smo ispunjenja strateškog cilja uvođenja eura i ulaska u šengensko područje. Bruxelles nam je obećao 47 milijardi kuna za reforme i investicije zacrtane nacionalnim planom oporavka i otpornosti koji su počeli lagano kapati prema proračunu, uz umjereni rast BDP-a i zahvaljujući turizmu koji svake godine pegla ekonomske rezultate.

A ispod površine puno mulja i slaba vidljivost – korupcija, nepotizam, koketiranje s fašizmom, bježanje od reformi, kupovanje socijalnog mira javnim novcem.

Za sve koji čekaju obnovu kao ozebli sunce, novi ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivan Paladina predstavio je svoj plan njezinog ubrzanja – u pet točaka. Od jednostavnije regulacije, bolje organizacije i fleksibilnije nabave do bolje komunikacije.

Iako nestranački (jer HDZ nije među stotinama tisuća svojih članova ili koalicijskih partnera mogao pronaći nasljednika Darku Horvatu) Paladina ipak u najboljoj političkoj maniri nije propustio prstom uprijeti na Fond i bivšeg čelnika Damira Vanđelića što u Zagrebu nema nijednog gradilišta. I tako potvrdio da ne treba puno očekivati.

Činjenica da obnova nije krenula niti dvije godine nakon potresa i da ljudi žive u metalnim kutijama daleko je najveća afera i sramota Vlade Andreja Plenkovića. A njih je toliko bilo proteklih šest godina da ih je teško sve pobrojati. Podvuče li se crta, svim odlascima iz Vlade dvije su stvari zajedničke.

Prvo, akteri su neumorno radili na stjecanju za osobnu korist namještajući poslove, nekretnine i posezali za novcem domaćih i europskih poreznih obveznika kao za čokoladnim napolitankama.

I drugo, svi su naglo odletjeli kada se vrućina njihovih afera naglo približila pragu samog premijera. Tako je i ministar Darko Horvat otišao (s lisicama na rukama, što je novo dno aferične izvršne vlasti) tek pošto su javne kritike oko obnove postale vrlo neugodne i glasne.

Resurse doživljavaju kao plijen
I prije nego je Ivan Paladina sjeo u fotelju ministra postavila su se neugodna pitanja oko njegovog načina stjecanja višemilijunske imovine. On sve odbacuje, no postavljanje osobe koju prate kontroverze oko imovine, a koja će odlučivati o milijardama kuna vrijednoj obnovi (jednom kad krene), s pravom izaziva nevjericu pa i podsmijeh u javnosti koju još malo toga može iznenaditi.

A premijer Plenković tim je potezom pokazao da mu obnova i dalje nije prioritet jer inače je ne bi povjerio osobi bez stranačkog zaleđa koju s istom argumentacijom lakše može i žrtvovati. Pokaže li se oportuno.

Vlada tako nastavlja po dobrom starom obrascu, a Hrvatska dalje tone. Dok se pitanja o Paladini tek postavljaju, čekaju se raspleti afera koje prate Tomislava Ćorića, Josipa Aladrovića i Borisa Miloševića. Oporbeni zahtjev Mosta za opozivom trojca Plenković je, očekivano, odbio, no teško je vjerovati da im dani u Vladi nisu odbrojani.

U rošadama bi mogao poziciju izgubiti i ministar obrane Mario Banožić koji je javnim istupima posljednjih mjeseci, najblaže rečeno, sramotio Vladu, a to je zaista uspjeh s individuama koje posljednjih godina predstavljaju izvršnu vlast.

Nije bez vraga da se prvorazredni okružuju provorazrednima, a drugorazredni trećerazrednima. Što kada su trećerazredni hrvatska svakodnevica? Od najviše vlasti do javnih institucija i tvrtki, osobe koje bi trebale voditi zemlju i donositi javne politike na korist svih građana prečesto se pokazuju kao prvaci u stjecanju osobne koristi jer zemlju i resurse doživljavaju kao plijen kojeg se mogu dočepati u ograničenom vremenu. Pa imenovanjem počinje pomama, naravno uz časne i rijetke iznimke.

No, postoji i druga Hrvatska. Ona daleko od politike i vraćanja usluga, nagrađivanja podobnih umjesto sposobnih. U realnom sektoru igra se (uglavnom) po drugim pravilima, na cijeni su znanje, sposobnosti i trud.

To je Hrvatska u kojoj rade i stvaraju mladi i inovativni poput jednog Rimca ili Infobipa. Puno je takvih koje guši administracija, loši zakoni, papirologija, previsoki teret poreza, neprijateljska klima prema poduzetništvu…

Članska iskaznica ili emigracija?
Da su, recimo, ministri koji su dosad odletili iz Vlade dio svog vremena posvetili javnom dobru i reformama, umjesto gomilanju u vlastitu korist (a bilo je vrlo inteligentnih pojedinaca), gdje bi Hrvatska bila danas?

Uz takvu vrhušku i premijera koji ni sam nije previše zainteresiran za zbivanja u Hrvatskoj, ne skrivajući da mu je ultimativni cilj Bruxelles, na što se svodi izbor prosječnog građanina? Da izvadi člansku iskaznicu ili ode u emigraciju. Ovo prvo, kako je primijetio gospodin Carić iz Petrinje počesto vodi u zatvor. Pa ostaje, valjda, pakirati kofere.