Kako je najavio Damir Polančec, potpredsjednik Vlade, već ovaj tjedan (ako ne dođe do nepredviđenih odgoda) trebao bi uslijediti nastavak razgovora o redefiniciji međusobnih odnosa dva najveća dioničara u Ini – mađarskog Mola i hrvatske Vlade. Hrvatska stajališta su jasna i od njih se, kaže potpredsjednik, neće odstupiti – dogovor o pravu prvokupa, o plinskom biznisu i (što većoj) cijeni po kojoj će dionice Ine ići u razmjenu s Molovima.

Sukob interesa
To samo znači da razgovori o novom dioničkom ugovoru podrazumijevaju postizanje formalne suglasnosti i oko procedure vezane za otvaranje novog poglavlja privatizacije državnog udjela u Ini. Potrebno je, naime, otvoriti proces vrednovanja kompanija kako bi se procijenio razmjer prema kojem će se odvijati razmjena, što znači da Vladu (i Mol) čeka izbor savjetnika za evaluaciju. Međutim, prema svim signalima, Vlada se u tom poslu neće odlučiti na angažman neke od investicijskih banaka koje imaju potrebne reference i znanja za provedbu tog projekta, nego će ovaj put evaluaciju Ine i definiranje pregovaračkih pozicija prepustiti revizorskoj kući. Na tržištu se također već spekulira da najviše šanse za dobivanje toga posla ima KPMG, jedna od četiri velike međunarodne revizorske kuće. Kako je, pak, nagađanje da je Vladin izbor KPMG krenuo u optjecaj i prije nego je provedena uobičajena procedura izbora, tako se zapravo pretpostavlja da formalne procedure izbora ovaj put neće ni biti. Osim što time gube priliku da realiziraju još jedan dobar posao (ne samo sa stajališta vlastitih provizija, nego i referenci koje on donosi), neki igrači na tržištu smatraju da država prije svega time sebi nanosi štetu. Iako je, objektivno, dosta teško pronaći savjetničku kuću koja u ovome projektu ne bi bila u sukobu interesa, jer možda već radi ili je u nekim fazama bila angažirana kao savjetnik u vanjskim operacijama, bilo Molu, bilo OMV, za projekt ovog opsega valjalo bi se potruditi. Savjetnici često na površinu izvlače benefite za klijenta koji u prvi mah nisu osobito vidljivi. S druge strane, revizor ima tehnička znanja za verifikaciju postojećeg stanja, ali je, za razliku od investicijskih savjetnika, daleko manje kapacitiran za vrednovanje budućih parametara poslovanja u nekoj branši, osobito u smislu njezinih budućih ključnih strateških smjernica. Svjetske investicijske banke, pak, imaju potpuni uvid u pojedino tržište i sve silnice koje na njega utječu i u tom smislu su doista eksperti na koje se u pravilu u projektima ovakvog tipa doista valja osloniti.

Novi odnosi
Zbog toga su njihove usluge i nešto skuplje nego revizorske, ali, kako kaže jedan sugovornik Poslovnog dnevnika, u projektima ove veličine, to doista ne bi smjelo imati presudnu ulogu. Posebno zato što se na inzistiranju na pregovaračkim pozicijama na koje ukaže savjetnik počesto taj ulog može i vratiti. Mnogi u ovom slučaju podsjećaju da je 100 milijuna USD više koje je Hrvatska dobila pri ulasku Mola, kad su svi procjenjivali da je 400 milijuna USD maksimum, sigurno i savjetnička zasluga. Tada je Vladin savjetnik bila Deutsche banka. Zbog toga se inzistiranje na revizoru u nekim krugovima tumači i kao još jedan izlazak ususret Molu, želja da projekt prođe sa što manje intervencija financijskog savjetnika i bez prevelikog propitivanja financijskih pozicija, što opet sugerira da je dogovor kojim Hrvatska olako predaje Inu strancima ionako već odavno postignut. Da je tome tako, potvrđuju i nagađanja u poslovnim krugovima kako su već definirani i novi odnosi u Upravi Ine i u skladu s tim podijeljene ovlasti. Kad to pitanje dođe na red, nova bi Uprava navodno brojala šest članova, tri mađarska i tri hrvatska predstavnika, pri čemu bi glavnu riječ u novoj postavi ipak imao Mađar.