Premda kroz proces privatizacije dio troškova restrukturiranja brodogradnje Vlada namjerava “podijeliti” s budućim privatnim vlasnicima, taj model rješavanja problema jadranskih škverova dugoročno bi opteretio državni proračun. Čak i u slučaju da potpredsjednik Vlade Damir Polančec i uspije naći kupce za svih šest brodogradilišta, država bi u još jednom pokušaju održavanja te grane na sebe mogla preuzeti najveći dio kreditnih obveza brodogradilišta koja iznose oko 12 milijardi kuna.

Realne procjene
Koliki će točno biti trošak države još nitko ne želi govoriti jer plan tek treba dobiti ocjenu Europske komisije o održivosti. No upućeni u proces procjenjuju kako je realno očekivati da oko 10 milijardi tog duga postane novi teret državnih financija. Ta procjena proizlazi iz načina na koji se planiraju raspisati natječaji za privatizaciju brodogradilišta, a koji će u velikoj mjeri nalikovati natječajima na temelju kojih je Vlada u prošlom mandatu obavila proces privatizacije i restrukturiranja željezara i TLM-a. To znači da bi država uz prodaju svakog škvera, izuzev Uljanika, po jednu kunu zahtijevala od potencijalnog kupca da predloži diskont na preuzimanje potraživanja koja prema svakom od brodogradilišta imaju državni vjerovnici, banke te ostali dobavljači. U takvoj je situaciji realno, smatraju naši sugovornici, da država otpiše dugove prema državnim vjerovnicima, zatraži da potencijalni kupac na sebe preuzme izmirivanje obveza prema kooperantima i ostalim dobavljačima te da se o dugovanjima prema bankama, uglavnom pokrivenih državnim jamstvima, pokuša dogovoriti po principu da dio na sebe preuzme budući kupac. No teško je očekivati, kažu sugovornici, da potencijalni kupci pristanu preuzeti više od 10-ak posto tih obveza jer je jedan od uvjeta natječaja dokapitalizacija u novcu, odnosno ulaganje u tehnološku obnovu koje bi trebalo jamčiti održivost poslovanja. To ukazuje da potencijalni vlasnici neće imati interes preuzeti velik dio obveza prema kreditorima, nego je vjerojatnije da bi se iz državnog proračuna već od iduće godine, kao posljedicu sanacije, godišnje plaćalo najmanje milijardu kuna, uz redovne subvencije za gradnju brodova koje škverovima isplaćuje Ministarstvo gospodarstva.

Kompenzacijske mjere
Slabost tog modela je činjenica da svaki otpis, odnosno preuzimanje obveza, predstavlja državnu potporu i njezin iznos veže se uz takozvane kompenzacijske mjere po principu što više potpora, to više kompenzacijskih mjera. Zbog toga mjere otpisa kombinirale bi se s planom smanjenja temeljnog kapitala izdvajanjem pomorskog dobra. Ostaje i otvoreno pitanje bi li preuzimanje kredita na teret državnog proračuna ugrozio drugi Vladin bitan cilj – daljnje smanjenje proračunskog deficita. Analitičari koje smo kontaktirali, međutim, smatraju da situaciju u tom djelu olakšava novi računovodstveni standardi u obračunu deficita. Otplata kredita, smatraju, mogla bi ući u javni dug, odnosno ne bi se kvalificirala kao tekući izdatak pa u konačnici ne bi utjecala na veličinu deficita. Ipak, moguće je da će se za dio jamstava morati povećati procijenjeni udjel potencijalno protestiranih jamstava, što bi se odrazilo na povećanje deficita. Ta bi se dvojba trebala riješiti u završnici dogovora o izradi ovogodišnjeg proračuna.