I dok se polako cjelokupna nacija sprema na veliku blagdansku potrošnju, a iz Hrvatske gospodarske komore poručuju kako će građani ove godine božićno i novogodišnje veselje platiti oko 12,5 milijardi kuna ostaje zapanjujuća mogućnost zaborava kojoj ćemo svjedočiti u prosincu kao i svih godina do sada.

Izgledno je kako će sav pesimizam koji nas je poput nekog uvrnutog nacionalnog sporta pratio cijele godine sada zamijeniti jedna kratka disciplina pomalo zaboravljenog naziv optimizam. Kako ulazimo u prosinac polako ali sigurno zaboravit ćemo izraze poput strukturnih reformi, nelikvidnosti, političke i ine trgovine i sl. Bezbrižno ćemo se okrenuti slavlju i možda tek onako ovlaš pomisliti na sve mlade koji su u 2017. godini napustili Hrvatsku, a rijetki će se tek kroz vesele Konzumove božićne reklame sjetiti Agrokora i Ivice Todorića.

Hoće li život biti skuplji
Međutim već negdje sredinom siječnja vratit će naš dobri stari pesimizam i opet će se većina građana potrebno ili bespotrebno natjecati u izjavama poput onih "ne sjećam se kada je bilo gore" ili "neće ovo sve dobro završiti". Tako će to izgledati i nekako se može iskustveno reći i biti, ali iza te magle valjat će po tko zna koji put veliki problem neodrživosti našeg gospodarstva ako ne prionemo na ozbiljne i dubinske promjene i ako napokon ne dobijemo, pronađemo ili stvorimo lidera koji je spreman i politički izgubiti mandat ali nakon što učini bolne i potrebne – i evo je sada izlizane i već posprdne riječi – reforme.

U ovom trenutku takav se ne nazire. Zasigurno ćemo veliku raspravu iduće godine voditi oko ulaska u eurozonu ali i oko zbrinjavanja otpada. Koliko kod se u ovom trenutku činilo gledano iz perspektive Vlade kako bi uvođenje eura moglo i trebalo biti nešto što će ujediniti naciju poput ulaska u Europsku uniju ili NATO savez to je samo nada i ništa drugo. Dapače, čini se kako građani o uvođenju eura ni nemaju neki jasno razvijeni stav osim oko jednog pitanja a to je hoće li troškovi života biti viši ili isti.

Nekako sve analize, mudre glave i analitičari ne pružaju niti daju građanima odgovor na jednostavni pitanje – hoće li moj život biti skuplji.  Ne daju jer jednoznačnog odgovora niti nema, a upravo zato pitanje uvođenja eura ne može biti nešto oko čega se postiže nacionalno jedinstvo jer nacionalna jedinstva postiže se jedino oko pitanja s jednoznačnim odgovor – obično ili da ili ne. Poput ili da EU ili ne EU. Iako se danas čini kako je odgovor da bio ponajprije da se lakše pobjegne u neku drugu zemlju rekli bi ona tiha pesimistična većina.

Izbjegavanje kazni
Ali nacionalno jedinstvo moglo bi se puno prije postići oko odvojenog prikupljanja otpada jer ta operacija koja je trebala biti već davno provedena, oformljena postavljena na noge i sve ostalo mogla bi sve građane podjednako lupiti po džepu. Mogla bi biti nešto poput slučaja ugradnje razdjelnika – loš politički potez koji sada plaćaju građani. Početak provedbe odvojenog prikupljana otpada i to samo tri mjeseca prije kraja roka koji nam je Unija dala, a sve samo s jednom svrhom da se izbjegnu visoke kazne ostavština je lutanja više političkih garnitura koje se nisu mogle odgovoriti oko načina provedbe niti postići ikakav konsenzus barem na razini da jedna ne mijenja planove one druge. 

I sada je tako svejedno tko je kriv, jer krivi su svi, ali bitno je tko će to platiti – građani, privatne tvrtke… svi samo odgovorni ne. Možda je najpoštenija izjava predsjednika Udruge gradova Željka Turka od prije nekoliko dana koji je izrazio ozbiljne sumnje da će gradovi uspjeti ustrojiti odvojeno prikupljanje otpada u tri mjeseca. Za razliku od njega zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pun je optimizam. I to nas vraća na početak – i pesimisti smo i optimisti kada ne treba, realisti nikada.

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu