Jednom kada je ugašen požar iza sebe ostavlja bespoštednu pustoš i ogoljenu zemlju na kojoj više nema ničega. Jedni bi rekli da ostavlja štetu koju će trebati godinama sanirati, ali može se reći i da ostavlja priliku za novi zdraviji početak.

Međutim, u ovom trenutku dok u dijelovima Dalmacije još uvijek gori, a opožarena područja tek čekaju presudu u smislu odštete za sve pogođene neviđenom stihijom, ova vatrena Gomora ogolila je Hrvatsku i na još jedan drukčiji način – pokazala je našu nepripremljenost, nebrigu i neorganiziranost i to u slučaju nečega što je na području gdje se događa gotovo pa sezonska, možemo reći neizbježna pojava.

Možda požari prethodnih tjedana i jesu jedni od najgorih na našem priobalju, ali svakako nisu prvi koje smo vidjeli i danas im se čuditi je kao da se Japanci čude potresima na svom otoku, ili ako želimo ići u krajnji apsurd – Eskimi snijegu i ledu. Ipak zapamtiti treba riječ nebriga, ili budimo precizniji nezainteresiranost onih koji bi trebali biti zainteresirani. Ali eto, mi se ponovno čudimo kako nas je vatrena stihija zatekla nespremne. I pitamo se kako se to moglo dogoditi, podjednako kao što se pitamo kako se mogao dogoditi Agrokor ili ranije propast nekog drugog velikog poslovnog subjekta ili infrastrukturnog projekta.

Kao da nisu znali
Zanimljivo je to pitanje kako se neke stvari uvijek događaju nama i uvijek nas uhvate nespremne. Primjerice, kako se nitko nije bavio vatrogastvom proteklih godina, zastarjelom opremom i hranom s isteklim rokom trajanja slično je pitanju koje si mnogi postavljaju u vezi slučaja Agrokor – kako se nitko nije bavio prezaduženošću i preinvestiranošću Ivice Todorića sve te godina, a kao svi su sve znali.

Eto, svi odgovorni od kornatske tragedije do danas nisu primijetili da naši hrabri vatrogasci voze kamione kupljene u prošlom stoljeću, a zašto bi primijetili kada nisu primijetili niti da Agrokor tone u ponor prezaduženosti, a s njim gotovo 40.000 zaposlenih. Pitanje zašto nitko sve ove godine nije kažnjavao vlasnike privatnih parcela koji nisu uredili šumske puteve, a mogli su to učiniti i uz pomoć EU novca, kako bi gasitelji barem mogli u starim "tamićima" i gladni stići do požara. Pitanje je to jednako onome kako sve ove godine nitko nije kaznio velike kompanije koje ne plaćaju robu i usluge na vrijeme i tako puštaju da "izgore" one one male i srednje tvrtke koje tonu u nelikvidnosti. Pa oni koji trebaju primijetiti i nije baš da šetaju šumama, ali s druge strane možda su od kojeg malog dobavljača i čuli kako ga se plaća s kašnjenjem od 150 i više dana.

Kako se nitko do sada nije prihvatio sanacije divljih odlagališta ali i poštenog, oštrog i skupog kažnjavanja svih onih koji otpad odlažu u šumama, a koji onda još dodatno otežava gašenje. Kako bi kada nisu primijetili niti puno veće stvari koje su kao svi znali, poput činjenice da najmoćnijeg čovjeka države – u tom trenutku Ivicu Todorića, financiraju Rusi dok se država okreće Zapadu i Amerikancima.

Vječna zatečenost
Zato svi požari koji pogađaju ovu državu bez obzira jesu li pravi ili oni tako nazvani poput slučaja Agrokor uvijek mogu računati na našu nepripremljenost i zatečenost. A dok je tako samo ćemo sanirati štetu i ništa drugo – pomaka naprijed neće biti. Naš problem, koliko god to zvučalo hrabro i možda pomalo neprimjereno, nisu požari i vatrena stihija, već nemogućnost adekvatnog odgovora na njih koja proizlazi iz općeg nedostatak vizije tako da naši požari mogu biti ekonomski, demografski, socijalni, vojni… mi nemamo odgovora.  Ubrzo će snijeg i druga vrsta klimatskim nepogoda. Koliko smo spremni na to ili… 

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu