U prošlog tjedna objavljenom članku u sklopu projekta Poslovnog dnevnika "Hrvatska pamet Hrvatskoj" upitali smo predstavnike akademske struke (mahom s privatnih veleučilišta), voditelje HR odjela velikih tvrtki, te druge ugledne članove poslovne zajednice kako vide budućnost obrazovanja i to u smjeru njegove prilagodbe potrebama tržišta rada, razvoja društva u cjelini, a u nekoj mjeri i budućnosti naše djece. Zanimljivi i u velikoj mjeri jednoznačni i ujednačeni odgovori bez obzira iz koje društvene strukture dolazili sugovornici ukazuju kako u našem društvu postoji kritična masa ljudi spremnih na zdrave, neideološki obojene promjene.

Bez zaokreta
Zanimljiv je pogled naših sugovornika koji na ovaj ili onaj način ističu činjenicu da obrazovanje ne smije biti trošak o kojem se raspravlja u dnevnoj politici već ulaganje u budućnost svih nas. Ukratko, imidž obrazovanja mora se promijeniti s proračunske stavke na stavku investiranja – podjednako kao i neki drugi sektori u kojim gradnja zgrade i podizanje kvalitete nije trošak nego nešto što donosi dugoročnu zaradu. U ovom slučaju kroz dugo razdoblje, ali na kraju obećava "Happy End".

I taj sretni završetak trebao bi biti zajednički cilj svih bez obzira na politički li bilo koji drugi predznak jer bez toga nema opstanka. Ali nakon svih ostalih napisa prošlog tjedna, od Agrokora preko promjene imena jednog zagrebačkog trga do nesretne arbitraže sa Slovenijom, nekako je važna budućnost opet u drugom planu. Naravno, možemo sada lamentirati o tome da su i sva gore navedena pitanja stvar budućnosti – jesu, ali moramo se zapitati je li u ovom trenutku stvarno važnije ime jednog trga ili nekoliko metara mora od demografskog i obrazovnog izgleda Hrvatske za 30 godina.

Svi zainteresirani za navedene teme puno su glasniji od onih koji promišljaju budućnost malo ozbiljnije i to nije dobro, posebice u državi koja nije prenapučena, dapače za koju i ozbiljne institucije poput Ujedinjenih naroda predviđaju da bi mogla biti još manje naseljena. Zanimljivo je u stvari promatrati koliko naša svakodnevica umara i oduzima ikakvu mogućnost promišljanja dulje od jednog političkog mandata – u zadnje vrijeme i kraće. Kao u nekom začaranom krugu gašenje lokalnih društvenih požara, a koji izbijaju u svakoj sekundi na drugom mjestu, zaustavlja ikakvu mogućnost modernizacije ili zaokreta u cjelini.

Brzina devastacije
Ali, ne smijemo si dopustiti da tome bude tako niti da oni prvi (ustvari bezidejni i bez stvarnih sposobnosti) nadglasaju ove druge. Možda bi trebalo neke stvari poput imena trgova, daleke povijesti i slično ostaviti po strani koliko god glasno pojedinci urlali o tome, a okrenuti se stvarima koje nam prolaze ispod radara – digitalizacija, "uberizacija", zajamčeni osobni dohodak, otkrića u genetici i medicini i sličnim stvarima. Više je razloga tomu, ali ako pogledamo samo one banalnije već će sve biti jasnije – ako obrazovani odu, a sve više djece odlazi i po obrazovanje izvan granica Hrvatske tko će onda šetati tim trgom kako se god zvao, tko će uostalom raditi u Agrokoru kako se god koncern zvao i u kojem god obliku postojao, i na kraju tko će biti na tom toliko cijenjenom moru (kao ribar ili stanovnik).

Odgovor je porazan – nitko. A ako se maknemo i malo dalje onda možemo zamisliti na koje načine odlazak stanovništva i sve manje rođenih ugrožava mirovinski i zdravstveni sustav koji ovisi upravo o broju zaposlenih i obrazovanih. Ako takve ozbiljnije stvari počnemo dodavati u jednadžbu postaje jasno prema kuda idemo, ali i kojom brzinom tamo stižemo. Možda u toj brzini devastacije društva koja se događa ne vidimo koliko je jedan trg beznačajan, ali mogli bi prebrzo saznati koliko je obrazovanje bilo važno, a zanemareno.