Starenja stanovništva, depopulacija, kao i sve veći odlazak mladih iz države vrlo brzo bit će glavni gorući problem Hrvatske naspram kojega bi trenutna kriza Agrokora ili ona financijska iz 2008. mogle izgledati kao omanja zapreka razvoju države i društva.

Ali, teško je u državi koja još razgovara i promišlja u gabaritima jednog političkog mandata, a u posljednje vrijeme i kraće zbog krhke Vlade, govoriti o onome što nas čeka za 10 ili 15 godina. Upravo o tome pokušali su razgovarati sudionici Poslovnog uzleta u Ivancu prošlog tjedna govoreći o potrebi uvođenja zaštitnih radionica u radno intenzivnim industrijama, a osvrćući se ponajprije na starije radnike – ne one s invaliditetom, već one kojima dob ne dopušta bavljenje određenim poslovima.

Bez scenarija za krizu
"Najveći problem je nedostatak radnika. Pritisak je na uvoz radnika, mnogi gase biznise jer ne mogu naći radnike, a rješenje nam je da izvučemo ono što možemo. To su i stariji radnici između 55 i 65 godina, veliki su radni potencijal, a drugi potencijal su mladi koji kasno ulaze u svijet rada. Još jedan naš problem je i što samo 2,2 posto Hrvata sudjeluje u cjeloživotnom učenju", istaknuo je tada Davorko Vidović, savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje u HGK. Međutim, rasprava koja je trebala i bila posvećena toj problematici vrlo brzo je otvorila puno šire ekonomsko-društveno pitanje, a to je stanje na tržištu rada gdje smo već sada suočeni s velikim brojem nezaposlenih, za koje se mora koliko god to bilo nepopularno reći kako će im se teško pronaći posao – bilo zbog razine obrazovanja, bilo zbog nedostatak vještina, bilo u nekoj mjeri i zbog njihove neupotrebljivosti koja je izazvana dugotrajnom nezaposlenošću.

Takvo stanje vrlo brzo će ugroziti i mirovinski, ali i zdravstveni sustav jer bez punjenja novčanih uplata u ta dva dijela teško će uopće biti upravljanje državnim financijama. Pitanje koje je otvoreno u Ivancu, a koje treba puno glasnije i češće izgovarati je koliko je Hrvatska za tako nešto spremna i koliko scenarija za krizu koja dolazi imamo. Znamo li uopće gdje sa starijim radnicima, promišljamo li uopće o stanju u proizvodnim djelatnostima gdje nam već sada nedostaje radne snage i pomažemo li dovoljno tom dijelu gospodarstva suočenom s ozbiljnim problemima.

Važnost političke stabilnosti
Nije to pitanje samo za sadašnje sudionike vlasti već puno šire gospodarsko-političko pitanje kojim se moraju početi daleko ozbiljnije baviti svi akteri društvene scene – od onih na vlasti, preko ekonomskih i ostalih analitičara, do onih koji pretendiraju na vlast. Zbog toga je možda trenutno dovođenje Vlade na kako-tako stabilne noge dobro jer napokon otvara prostor za dugoročnije planiranje – ono neopterećeno dnevno-političkim pitanjima izbora i opstanka na vlasti. Istaknuto je to prošlog tjedna na još jednom mjestu, a to je konvencija Hrvatskih izvoznika na kojoj je također naglašena važnost političke stabilnosti koja sa sobom donosi i mogućnost dugoročnijeg planiranja i promišljanja.

Naime, može se zaključiti kako je krajnje vrijeme da se ozbiljno počnemo baviti malo daljom budućnošću i analizirati i raspravljati krizne trenutke koji nas tek čekaju ponekad i nauštrb vremena koje gubimo da bi se suočili s krizom koja traje. Bez toga koliko god se sada činilo da nam je lakše ubrzo će biti puno teže. Naravno, teško je to uraditi u trenutku kada se čini kako je važan samo i jedino Agrokor jer vid zamagljen dimom trenutnih požara teško da može vidjeti dalje od godinu do dvije (možda i kraće). Ali moramo se osloboditi te težine i zaokupiti se nečim puno važnijim kako za godinu-dvije ne bi ponovo gasili novi požar, ali bez strategije i razumijevanja – i na kraju izgorili.