Saborska rasprava o prijedlogu državnog proračuna obično se jako odulji, a dio uobičajenog folklora su i sporadična iskrenja između predstavnika Vlade i opozicije. Nije to izostalo ni ovaj put. Izlaganja i replike protegnule su se na gotovo 14 sati, ali to je, primjerice, i tri sata kraće nego što je kod europarlamentaraca potrajalo seciranje proračuna EU za 2013.

Lako je predvidjeti i da je jučer do 16 sati, što je bio rok za podnošenje amandmana, iz redova opozije pristiglo dosta amandmana. Iako je tijekom rasprave i ovaj put bilo kritika zbog rasta rashoda i izglednog kršenja Zakona o fiskalnoj odgovornosti, amandmani koji se podnose u pravilu impliciraju veće apetite i povećanje rashoda. U pravilu se na kraju odbace, glasački stroj odradi svoje i sve skupa ispadne nekako uzaludno. Ako je suditi prema dosadašnjim ocjenama makroekonomista u vezi s prijedlogom proračuna, ni ove godine ne gine nam rebalans, bit će to 15. u posljednjih 12 godina.   Premda u sabornici, barem kad su posrijedi zastupnici kojima ekonomija i javne financije nisu baš bliske, padaju teže riječi, kreatore proračuna više trebaju brinuti ocjene struke u kojima nema pogrdnih riječi, ali su suštinski ozbiljnije. Možda najveću nelagodu u tom smislu može izazvati osvrt Katarine Ott, ravnateljice Instituta za javne financije, o realističnosti proračunskih planova. Osim kritike zbog odugovlačenja s odavno izvjesnom nužnošću rebalansa u ovoj godini, spočitnula je Vladi da je u prijedlogu proračuna za 2013. i potpuno zenemarila postojanje rebalansa.

Zavarava li time sebe ili građane ove države time što prijedlogom proračunskih prihoda i rashoda za 2013. planske iznose ne uspoređuje sa stvarnim ovogodišnjim (rebalans) već s onim iz proljetnog plana koje su se pokazale nerealnima, zapitala se. A ističući zaključno kako je pred izvršnom vlašću puno teških zadataka, prije svega u nužnom jačanju institucionalnih kapaciteta države, osvrt o proračunu i očekivanjima na temelju tog dokumenta zaključila je citiranjem riječi kontroverznog pisca koji kaže da se "može dogoditi svašta, a naročito ništa". Vlada je već po definiciji optimistična. A kao što projekciju rasta BDP-a od 1,8 posto drže preoptimističnom, ekonomiste koji uporno ponavljaju nužnost fiskalne konsolidacije na rashodima malo brinu i premijerove najave promjena kojima će se Vlada "očito morati zamjeriti, ali manje nego što smo mislili".