Ako ljudi mogu plaćati mobitele i frizere, onda mogu plaćati i odvjetnike, poručuje Leo Andreis, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore. Pa ipak, dok se cijene mobilne telefonije, a o frizerskim uslugama da i ne govorimo, slobodno određuju na tržištu, cijene odvjetničkih usluga određuje Odvjetnička komora. I stoga nije nimalo čudno što ona tu privilegiju želi zadržati. Cijene mobitela padale su kad su se na tržištu pojavljivali novi operateri, a cijene u frizerajima variraju od četvrti do četvrti. Građani imaju slobodu izbora: hoće li skupi mobitel ili jeftini, hoće li skupu frizuru ili jeftino šišanje. Kod odvjetničkih usluga takve mogućnosti izbora nema. Takvo stanje Leo Andreis ne želi nazvati monopolom. On svoje argumente da tarife može određivati jedino i isključivo HOK temelji na praksi koja vlada u normalnim zemljama. U diktaturama, kaže on, donose se politički motivirani zakoni, kao onaj prema kojem bi Sabor trebao određivati tarife. Vrlo sličan način djelovanja imaju i zagrebački taksisti koji sami određuju cijenu svojih usluga. I pritom uz obilatu pomoć zagrebačkih vlasti ne dopuštaju konkurenciji da se nametne nižim tarifama i boljom uslugom. Oni koji si ne mogu ili ne žele priuštiti tako skup taksi imaju mogućnost odabrati alternativno rješenje, poput tramvaja, autobusa ili rodbine. Odvjetničku praksu željela bi dokinuti ministrica Lovrin premda je odluka da umjesto Komore cijene određuje Sabor jednako problematična, pa i protuustavna. I svakako nije lišena demagogije. Zašto na tržištu odvjetničkih usluga najbolji ne bi naplaćivali najviše, a najlošiji ili oni koji se probijaju na tržište ne bi naplaćivali manje? Politika je odlučila navodno zaštititi manje imućne građane tako što bi im omogućila lakši pristup odvjetničkim uslugama. Komora se brani da ona danas pruža besplatnu pravnu pomoć socijalno ugroženim građanima, ali taj je pojam mnogo rastezljiviji. Što je s onima koji si mogu priuštiti mobitel i frizera, a ne mogu odvjetnika? Stoji argument da se već tri godine ne primjenjuje zakon o besplatnoj pravnoj pomoći. Ali ni on ne bi riješio problem odvjetničkih tarifa koje bi se i dalje kontrolirale iz jednog mjesta. Paradoksalno je i da odvjetnici takvim tarifama jedini izvlače korist iz sporosti i neefikasnosti sudstva. Što proces dulje traje, to je veći račun za klijente i zarada za odvjetnike. Saborska tarifa ne bi riješila problem jer bi monopol s jedne točke odlučivanja prebacila na drugu. Možda bi rješenje bilo da Sabor odredi minimalnu cijenu usluga ispod koje se ne može ići, a koja bi bila pristupačna i onima koji rabe mobitele i odlaze frizerima, pa makar i najjeftinije.