Dvijetisućite godine 189 zemalja potpisalo je Milenijsku deklaraciju, koja se razvila u niz konkretnih ciljeva nazvanih milenijskim ciljevima razvoja. Ti ambiciozni ciljevi, koji se kreću od smanjenja broja stanovnika koji žive u krajnjem stanovništvu na pola i smanjenja smrtnosti rodilja za tri četvrtine do organizacije univerzalnoga osnovnoškolskog obrazovanja te zaustavljanja i smanjenja širenja HIV-a, trebali bi se ispuniti do kraja 2015. godine. Kako se rok bliži, stručnjaci za razvoj pitaju se što slijedi. Gotovo je sigurno da se dobar dio ciljeva neće ispuniti do kraja 2015., no u nekim je područjima ostvaren zadivljujući napredak. Cilj smanjenja broja stanovnika koji žive u krajnjem siromaštvu, tj. s manje od 1,25 dolara na dan, vjerojatno će se ispuniti prije roka zbog zapanjujućeg rasta Kine. Istodobno je malo dokaza koji upućuju na to da je riječ o rezultatu milenijskih ciljeva. Kina je provela mjere za smanjenje siromaštva prije i nevezano uz Milenijsku deklaraciju i ciljeve.

Dobro odrađen PR
Jasno je, dakako, da su milenijski ciljevi uspjeh odnosa s javnošću, čime ne želimo umanjiti njihov doprinos. Kao i svi vrijedni projekti odnosa s javnošću, milenijski su ciljevi privukli pozornost javnosti te pokrenuli aktivnosti, i to sve u dobre svrhe. Pojačali su globalni dijalog o razvoju i odredili njegove uvjete. Usto, postoje dokazi da su zbog njih napredne zemlje obratile više pozornosti siromašnim zemljama. Ciljevi su vjerojatno najviše utjecali na dotok humanitarne pomoći iz bogatih u siromašne zemlje. Prema rezultatima istraživanja koje su proveli Charles Kenny i Andy Sumner iz Centra za globalni razvoj iz Washingtona, milenijski su ciljevi pospješili dotok pomoći te ih usmjerili prema manjim, siromašnijim zemljama i ciljanim područjima poput obrazovanja i javnog zdravstva. No, pomoć nije bila izravno povezana s učinkom i rezultatima i teško je znati je li u širem smislu postigla željeni učinak. Milenijski ciljevi razvoja obuhvaćaju osam ciljeva, 21 korak i 60 pokazatelja. Taj se numerički sustav našao na udaru kritike jer je, prema riječima skeptika, pogrešno zadan i izmjeren te skreće pozornost s podjednako važnih ciljeva. No, te primjedbe nemaju veze s njihovom namjerom. Svaki program koji je konkretan i primjenjiv treba pratiti rezutate, a to se najbolje postiže jasnim brojčanim ciljevima. Unatoč tome, ciljeve muči bitan paradoks. Milenijska je deklaracija trebala biti spona bogatih i siromašnih zemalja. Siromašne su zemlje obećale da će promijeniti smjer razvojnih ciljeva, a bogate su obećale da će ih poduprijeti u financijskom, tehnološkom i tržišnom smislu. No, neobično je to što se od osam ciljeva samo posljednji tiče “globalnog partnerstva”, tj. onoga što bi bogate zemlje trebale i mogle učiniti. Čak u tom smislu milenijski ciljevi ne sadrže konkretne brojke za financijsku pomoć ili bilo koji drugi oblik pomoći bogatih zemalja, a ciljevi za siromašne zemlje vrlo su detaljno određeni.

Drukčiji politički ciljevi
Vjerojatno je znakovito da “tabele napretka”, koje je pripremio Program razvoja Ujedinjenih naroda, agencije koja je zadužena za izvještaj o napretku milenijskih ciljeva, prate samo korištenje internetom unutar tog cilja. Nije jasno zašto nam treba globalni plan kako bi zemlje u razvoju poduzele ono što je dobro za njih. Smanjenje siromaštva i razvoj stanovništva trebali bi biti glavni prioriteti tih zemalja, nevezano uz postojanje milenijskih ciljeva. Istina je, dakako, da vlade tih zemalja često slijede drukčije ciljeve zbog političkih, vojnih i drugih razloga. No, optimistično je vjerovati da će ih na to navesti međunarodne deklaracije koje nemaju snagu primjene.

Novac ne kupuje reforme
Ako smo naučili išta na razvoju, to je spoznaja da novac donatora ne može kupiti stvarne reforme, a kamoli ako je riječ tek o obećanju da će novac stići. Jednako je problematično to što milenijski ciljevi neizravno podrazumijevaju da znamo ostvariti razvojne ciljeve te da nam u tome nedostaju tek resursi i politička volja. No, sumnjam da čak i najdobronamjerniji zakonodavci znaju kako stvarno povećati postotak završavanja srednjih škola ili smanjiti smrtnost rodilja. Mnogi ekonomisti koji se bave razvojem tvrde da je za ostvarenje takvih ciljeva potreban značajan napredak vladajućih i političkih institucija. Najviše što bogate zemlje mogu učiniti jest stvoriti okolinu koja će zemljama u razvoju pomoći u ostvarenju ciljeva. Te spoznaje upućuju na očit smjer milenijskih cilejva. Novi bi globalni sporazum trebao izravno zahtijevati odgovornost bogatih zemalja te naglasiti političke mjere nevezane za humanitarnu pomoć i trgovinu koje imaju jednak, a možda i veći učinak na budući razvoj siromašnih zemalja. Među takvim bi se mjerama trebali naći porez na emisijske plinove i druge mjere za ublažavanje klimatskih promjena, povećanje radnih viza kako bi priljev privremenih migranata iz siromašnih zemalja bio veći, stroži nadzor prodaje oružja zemljama u razvoju, ukidanje potpore represivnim režimima te veća informativna transparentnost radi smanjenja pranja novca i neplaćanja poreza. Većina je navedenih mjera usmjerena na smanjenje štete (smanjenje klimatskih promjena, vojnih sukoba i financijskog kriminala) koja obično nastaje zbog ponašanja bogatih zemalja. “Ne naudi” vrijedi ovdje i u medicini. Ovakva promjena smjera neće biti jednostavna. Napredne će se zemlje sigurno opirati novim obvezama, no većina tih mjera ne opterećuje u financijskom smislu, a kako su milenijski ciljevi već pokazali, određivanje ciljeva može pokrenuti aktivnosti bogatih zemalja. Ako međunarodna zajednica namjerava uložiti u odvažne inicijative odnosa s javnošću, može se usmjeriti na područja s potencijalno najvećom isplativošću.

© Project Syndicate, 2012.

Dani Rodrik, profesor je međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu Harvard te autor knjige The Globalization Paradox: Democracy and the Future of the World Economy