Većini smo uskratili pravo na rad, čak i po kazni

Autor: Mićo Ljubenko , 25. studeni 2013. u 22:00
Mićo Ljubenko

Samo ako je prekršajna kazna veća od 2000 kuna zakon je predvidio društveno koristan rad, a i tada se gura prislina naplata.

Šira javnost za društveno koristan rad čuje tek sporadično i sramežljivo. Čuli smo za njega u nekom kaznenom postupku, a što je s prekršajima?

Prekršaj je ipak nešto što se dogodi gotovo svakome. Mnogi znaju da on na papiru postoji, ali nije lako razumjeti kako to da se gotovo ni na koga ne primjenjuje. Jesmo li svi toliko ispravni građani koji ne čine ni najmanje prekršaje? Je li moguće da odmah plaćamo novčane kazne i tako do nas ne stiže društveno koristan rad? Je li moguće da smo odlično uređeno društvo u kojem nikome nije potrebna nikakva pomoć, pa nemamo kome pružiti društveno koristan rad? Kad bi samo jedan odgovor na spomenuta pitanja bio potvrdan, bilo bi jasno zašto kod nas nema društveno korisnog rada.

U sferi nedostižnog 
Mnogi će u kolokvijalnim diskusijama zaključiti kako bi bilo bolje nekoga zbog nečega uputiti na društveno koristan rad. U svakom pogledu ova opcija iz zakona ostaje u sferi nedostižnoga, mada nismo ništa bolji građani od zapadnih Europljana, niti nam je društvo bolje uređeno, pa nema nikakvih daljnjih potreba.Više puta sam imao prigodu vidjeti da se netko nudi da će odraditi svoju prekršajnu kaznu. Prekršajni sudovi i dalje su preopterećni. Zakonodavac ih želi rasteretiti na svaki način, skraćivani su zastarni rokovi, dodana je opcija plaćanja polovice  kazne, ali i dalje su među najproduktivnijim dijelom društva prekršajni suci. Tko čini većinu prekršitelja i zašto? Uglavnom mlađi ljudi, dobre fizičke spreme, od kojih mnogi mnogi, na žalost, nisu zaposleni. Zašto i kako baš oni? Jednostavno, inače većina mladih ljudi jest dobrog zdravlja, radno sposobna, ali bez posla. Što bi trebalo očekivati od takve osobe koja dobije kaznu od 500 do 2000 kuna? Nije mali broj onih kojima je to velik novac i koji će prigovoriti prekršaju i nadati se zastari. U istu grupa ulaze i oni koji primaju male plaće, možda i uzdržavaju nekoga. Radije će ići i nekoliko puta na sud, pozivati svjedoke, pisati daljnje žalbe, samo zato što im im nje ponuđen izlaz.

Prednost ovrhama 
Velika većina takvih vrlo bi rado odradila koristan posao, uštedjela novac koji nema. Ponajprije, tim činom bolje bismo razumjeli svoju pogrešku i možda osjetili zadovoljstvo pomaganja drugima. Na onoga tko lako može platiti prekrašaj to ne djeluje kao kazna, nego možda samo kao cijena da može brže voziti ili pogrešno parkirati. Onaj tko ne može platiti opteretit će sustav. I gdje je na kraju pogreška? Postoje dvije, čvrsto spojene kao cement i voda. Naš je zakon predvidio društveno koristan rad samo ako je prekršajna kazna veća od 2000 kuna?! Većina kazni je upravo do tog iznosa. Drugi element, ako je prekršaj veći od 2000 kuna, tada će se učiniti sve da se kazna najprije prisilno naplati novčano, primjerice, ovrhom porezne uprave na računu. Danas mnogi žele raditi, a nemaju novca. Što oni mogu učiniti? Nista, čuditi se zakonu i gledati kako će im porezna uprava skinuti s računa taj novac ako ga slučajno uspiju zaraditi. Društveno koristan rad za prekršaje ove je godine čak zakonom dodatno razrađen u desecima članaka, ali u praksi je neostvariv. Mnoge su razloge našli da društveno koristan rad ne zaživi u stvarnosti.

Posrijedi su pitanja kao što su: tko osigurava radnika na društveno korisnom radu, koja prava ima takav radnik, što ako počini štetu i sl. Možda je ipak glavni razlog bio taj da je riječ o modelu za koji se treba potruditi. Većini smo uskratili pravo na rad čak i u obliku kazne, što zvuči doista neobično. Je li ikada itko napravio izračun svih presuđenih novčanih kazni i iznosa koji je nenaplaćen? Koliki su troškovi dugogodišnjih pokušaja naplate novčanih kazni? Je li itko sociološki usporedio učinke novčanoga plaćanja i korisnog rada u odnosu na prekršitelja. Je li pretjerano zaključiti da bi neki prekršitelji možda odradili i više nego što im je određeno? Kako može netko ispuniti svoju sankciju i više od određenoga? Lako, primjerice, društveno korisnim radom u staračkom domu, dječjem domu ili bolnici na običnu molbu običnog čovjeka u takvim institucijama, u kojima su dotad pomagali, jer je sudac tako rekao. Mozda bi pravi društveno koristan rad bio da nadležno ministarstvo počne raditi u tom smjeru. 

Mićo Ljubenko, odvjetnik

Komentirajte prvi

New Report

Close