Socijalno poduzetništvo u Hrvatskoj je još uvijek nedovoljno razvijena djelatnost, a upravo u tom sektoru leži velika prilika za žene poduzetnice. Ipak, vlasnici ustanova za socijalnu skrb još uvijek nisu privatni sektor što ih stavlja, smatraju, u prilično nepovoljan položaj s onima koji to jesu.
„Socijalno poduzetništvo je kategoriji koja je u Hrvatskoj tek prepoznata, a još se uvijek velikim dijelom odnosi tek na obrazovanje i predškolske ustanove koje nemaju definiran svoj status. Mi smo poduzetnici kad moramo platiti određena davanja, ali nismo poduzetnici kada bismo mogli aplicirati na programe poticaja, jer se ustanove kao takve ne prepoznaju kao privatni sektor. Do danas nemamo riješen status jesmo li profitni ili neprofitni i to moramo promijeniti“, poručuje Maša Smokrović, vlasnica ustanove za njegu i skrb starijih osoba u Rijeci. Na okruglom stolu „Žene poduzetnice“ kojega je prošloga tjedna organizirao Poslovni dnevnik u suradnji s HUP-om, Smokrović je naglasila kako privatno zdravstvo može zaposliti veliki broj stručnjaka te smanjiti troškove države u zdravstvenoj zaštiti kako bi se spriječila nepotrebna javna ulaganja u nešto što privatni sektor već nudi. No, potrebno je i rješavanje statusa ovakvih ustanova jer zahtijevaju velike investicije, za to će biti potrebne reforme koje će vjerojatno trajati godinama.
No, Smokrović kao poduzetnicu ne muči samo status djelatnosti kojom se bavi. Kao ženu, muči je i to što društvo nema senzibilitet prema ženama poduzetnicama, počevši od obitelji do logističkih stvari kao što je cjelodnevni boravak djece u vrtićima i školama.
„Nemam djecu, no da imam ne bih znala što s njima, jer ne dolazim kući prije 19 sati. Što bi moje dijete u slučaju da je otac u inozemstvu, kao što je kod mene slučaj da mi partner radi u inozemstvu? Za poslovne žene ne postoji alternativa kako zbrinuti dijete, to su akrobacije na koje žene svakodnevno nailaze“, ukazala je Smokrović na taj problem s kojim poduzetnice već dugo bore, ali za njega je još nedovoljno sluha.
"U gradu Zagrebu, koji je metropola, postoje tek tri vrtića koji rade poslije 17 sati. Što očekivati od drugih gradova? Kako očekivati senzibilitet lokalnih zajednica?“, dodala je Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Kada u vrtiću priupitate imaju li produženi boravak, kažu poduzetnice, odgovor je često tek protupitanje: Zar nemaju baku koja bi čuvala dijete?
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.miami :
Imam dijete od 9 godina.
Na kraju petog sata, svi su hiperaktivni, munjeni i bezobrazni…
Dolazi kući , i prostači nenormano…
govori nam , marš kravo…
makni se glupačo…
a ostale psine da ne spominjem…
…Stoga žele djecu gurnuti što više u naručje frustruranih ,
nadrkanih i siromašnih roditelja…
@ miami ,
bojim se da će ti institucije sistema oduzeti djete i dati ga na usvajanje i odgoj u neku drugu obitelj…
Miami
EU je prije desetak godina dala Hrvatskoj naputak da se ukine druga smjena u školama jer ona remeti ustroj društva. Zbog druge smjene slabiji je nadzor nad djecom, djeca se navikavaju raditi u neproduktivno vrijeme, domovi se griju u jutarnjim satima i time povećevaju troškovi obitelji (podrazumijeva se da djeca idu ujutro u školu i da oba roditelja rade ujutro), djeca ne mogu ići na sportove koji su uglavnom organizirani u popodnevnim ili večernjim satima itd.itd.
Nama političari prodaju svakave priče a ne mogu investirati u osnovno školstvo koje je već u XIX stoljeću bilo obavezno u cijeloj Austro-Ugarskoj!
PRODUŽENI BORAVAK za djecu prvog i drugog razreda…
Ako niste iz Grada u kojem je škola koju dijete pohađa, možete dijete
uključiti u produženi boravak. To Vas košta 1200,00 kuna mjesečno, naime,
toliko sam ja plaćala boravak po Ugovoru za prvi razred.
Radilo se zapravo, o preuređenoj prostoriji u kojoj je nekad škola
imala knjižnicu. Od prostora veličine 75-80 tak m2 , improviziran su dvije
prostorije, u kojima djeca : pišu zadaće, gledaju televiziju, igraju društvene
igre, jedu užinu,oblače se itd,itd,….U tom prostoru veličine trosobnog stana,
smješteno je preko 80 tero djece, no ..nisu svi u isto vrijeme tamo….
Uz ograničen prostor…premalo učitelja- suradnika, dodatak problem je hrana.
Iako, na internetu svaki vikend piše meni- po kojem bi čovjek zakljućio
da je dostatan……rado se zapravo o vrlo niskoj razini kvalitete hrane,
posluživanja i ograničene količine obroka….
Radi se o kombinaciji fast fooda, i povremenih toplih obroka.Nema
blagovaonice, nema uvjeta za higijenu uz kuhinju, improvizirane stajačice
i porcije u zatvorskom stilu inoxa….
Donošenje hrane u školu je neprihvaćeno od strane učitelja, jer učitelji
ne znaju organizirati i povezati različitosti standarda i mogućnosti
djece koja dolaze iz siromašnih i imućnih obitelji……
Najbolje je da nitko- ništa ne jede….pa nema svađe , niti zavisti….tako
djeca gladuju ….jedna- jer nemaju što donijeti u školu, druga- jer
ne žele slušati zlobne primjedbe i komentare prijatelja…..
MI , smo kao društvo- izuzetno nesposobni podići standard odgoja i
obrazovanja u školama……Iako se radi o neznatnim ulaganjima, jer nije
bitno koje je boje tanjur….ono- što možemo učiniti- NE RADIMO…
Zato, na prvo mjesto stavljam- trenutno spominjanu hranu u školama, jer
-AKO ITKO ima vremena u školi pripremiti hranu- onda je to višak
zaposlenih / OSOBLJE / koji se skrivaju po hodnicima ili su
tamo- angažirani 1/5 svog stvarnog radnog vremena…….
Uključite se u raspravu