Država će za Uljanik morati platiti najmanje 3,3 milijardi kuna

Foto:Dusko Marusic/Pixsell Foto:Dusko Marusic/Pixsell

Umjesto pronalaska kakvog-takvog poslovno održivog rješenja za spas navoza, u ovih se godinu dana priča oko Uljanika uspjela do te mjere izlizati i prostituirati da na mahove ozbiljno kontrira svakoj logici i zdravorazumskom poimanju.

Toliko kontradiktornosti između svega onog što se govorilo, najavljivalo, a na koncu činilo, ili ne činilo, nešto je što se rijetko viđa, čak i za pomaknute hrvatske kriterije.

Baš kao i Agrokor, slučaj Uljanik mogao bi poslužiti kao dobar predložak za napeti politički i krimi triler. Ili horor. Jer, može se samo nagađati kakvi sve akteri i kakve igre igraju u mračnim dubinama oko prostora pulskog Arsenala i Otoka.

Čak pet mjeseci – od sredine travnja kada je u resorna ministarstva gospodarstva i financija stigao prvi draft, pa do rujanske »depeše« iz Bruxellesa – izbjegavalo se javno reći da je plan restrukturiranja Uljanika toliko loš i neodrživ da nema šanse da dobije zeleno svjetlo od Europske komisije.

Zaiskrilo je, doduše, nakratko početkom ljeta između ministra financija Zdravka Marića i Giannija Rossande, čovjeka za čijeg je mandata Uljanik prešao strmoglavi put od ponajboljeg hrvatskog brodogradilišta do financijskog cunamija koji je direktno ugrozio državni proračun. 

Osim apsurda da se plan spasa radi pod dirigentskom palicom iste one ekipe ljudi, predvođene Rossandom, koja je pulskog brodograđevnog diva bacila na koljena, nije zgorega podsjetiti da su za tu namjenu u Puli angažirali i konzultante. Po medijima se špekuliralo o nemalim iznosima koje se za to keširalo, mjesečno navodno i po 200.000 eura, piše Novi list.

Ako je to točno, samo bi se vječiti optimist zapitao kako je onda moguće da plan restrukturiranja Uljanika bude toliko loš da ga iz Vlade nisu usudili kroz službenu proceduru uputiti u Bruxelles. I naravno, sa svakom novom »inačicom« projicirani, ukupni troškovi restrukturiranja samo su rasli, od startnih četiristotinjak milijuna eura, prema 600 i više milijuna, da bi u zadnjem konceptu bile ponuđene dvije varijante – prva koja se penjala na astronomskih 1,3 milijarde eura, dok je druga bila nešto »skromnija«, oko 830 milijuna eura, pri čemu je, naravno, i u jednoj i u drugoj varijanti država ta koja bi morala osigurati nužni svježi kapital. Oni koji su imali prilike vidjeti te brojke mogli su se samo uhvatiti za glavu i pitati je li itko u Puli makar bacio oko na to što piše u smjernicama Europske komisije o restrukturiranju poduzetnika u financijskim poteškoćama. 

Ministar Zdravko Marić prije par dana još je jednom potvrdio da će državna blagajna do konca ove godine biti kraća za 2,5 milijardi kuna, a iduće godine, u najgorem scenariju koji je sve izgledniji, za još dodatnih dvije milijarde kuna. Ako se u Puli uspije završiti De Nulovo jaružalo, taj teret po državni proračun bit će manji tako da bi se, prema brojkama koje je iznio Marić, ukupna cifra koja prijeti da će je platiti hrvatski porezni obveznici po osnovi protestiranih jamstava u Uljaniku možda mogla zadržati na oko 3,3 milijarde kuna.

Slučaj Uljanik grupe samo svjedoči koliko se malo skrbi o novcu poreznih obveznika. Jer, izložiti se u tolikoj mjeri jamstvima, a ne imati ili ne voditi kontrolu što se događa s tim kreditima odnosno kako se troše, odraz je apsolutne nebrige svih dosadašnjih vlada., piše Novi list.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!