Elena Wolsperger Dolezil, direktorica društveno odgovornog poslovanja i korporativnih komunikacija u Dukatu d.d., govori o tome kako bacanje hrane utječe na klimatske promjene i koliko naš svakodnevni otpad skriva “skrivene” emisije stakleničkih plinova. U intervjuu otkriva koliko kućanstva doprinose problemu, rezultate projekta Hrana se ne baca i jednostavne korake koje svaki građanin može poduzeti za očuvanje planeta.
Kad bacimo komad hrane, što se zapravo događa s hranom i klimom?
Kad bacamo hranu, ne bacamo primjerice “samo” kruh, voće, meso ili jogurt koji je pred nama – bacamo u vjetar i sve resurse uložene u proizvodnju te hrane: plodno tlo, ogromne količine vode, energiju, gorivo, rad ljudi koji su je proizveli i prevezli.
I tu priča ne staje. Hrana bačena na odlagalište otpada ne ponaša se bezopasno. Dok trune, ona proizvodi stakleničke plinove, a među njima i metan – plin koji je višestruko snažniji od ugljičnog dioksida u zagrijavanju Zemljine atmosfere.
Upravo ti plinovi ubrzavaju klimatske promjene, a njihove učinke osjećamo svi u vidu sve češćih suša, razornih poplava, šumskih požara, olujnih nevremena i drugih klimatskih ekstrema.
Zašto je metan toliko opasan i zašto kada govorimo o stakleničkim plinovima najviše govorimo o ugljičnom dioksidu, a ne metanu?
Metan je vrlo snažan staklenički plin – u kratkom razdoblju zadržava puno više topline od ugljičnog dioksida. Tijekom prvih 20 godina molekula metana može zagrijati atmosferu oko 80 puta jače od iste količine CO2, a promatra li se razdoblje od 100 godina taj učinak je otprilike 25 puta jači. Iako u zraku ostaje kraće, desetak godina, smanjenje njegovih emisija može brzo usporiti tempo globalnog zagrijavanja. Ugljični dioksid, pak, ostaje u atmosferi stoljećima i upravo on određuje koliko će se planeta dugoročno zagrijati. Zato su oba plina ključna: smanjenjem metana možemo brzo ublažiti rast temperatura, a smanjenjem CO2 rješavamo problem trajno.
Često čujemo da je bacanje hrane odgovorno za oko desetinu ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova. Što to znači u usporedbi s, recimo, prometom?
Da, bacanje hrane zaista čini oko 8 do 10 % ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova. Da stavimo u perspektivu: svi avioni na svijetu zajedno doprinose oko 2–3 %, a svi brodovi oko 3 % emisija. To znači da bacanje hrane u globalnim razmjerima ima veće emisije od cijelog zračnog i pomorskog prometa zajedno.
Ukratko, svaki kilogram hrane koji bacimo nosi sa sobom “skrivene” emisije koje često ne vidimo, a njihov utjecaj na klimu je iznimno velik.
Koliko je naš svakodnevni otpad od hrane važan dio klimatske priče?
Svakodnevni otpad od hrane ima puno veći utjecaj na klimu nego što se obično misli. Procjenjuje se da je bacanje hrane odgovorno za oko desetinu ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova.
Drugim riječima, bačena hrana ima izuzetno snažan klimatski otisak. Smanjenjem otpada od hrane mogli bismo značajno smanjiti emisije i istovremeno rasteretiti pritisak na zemljište, vodu i energiju potrebnu za proizvodnju. Zato bacanje hrane nije samo moralni ili etički problem, nego i važan čimbenik u borbi protiv klimatskih promjena.
Projektom Hrana se ne baca koji Dukat provodi od 2023. godine, nastojite osvijestiti građane o važnosti i načinima smanjenja bacanja hrane u svakodnevnom životu. Jesu li kućanstva zaista najveći krivci ili ipak trgovine i restorani bacaju više?
Nažalost, to je točno. Prema javno dostupnim podacima, kućanstva sudjeluju s visokih 76 % u stvaranju ukupnog otpada od hrane u Hrvatskoj, što je znatno više od prosjeka EU od 53 %.
Razlozi su raznoliki – od neplaniranja obroka i neplanske kupnje, preko prevelike količine pripremljene hrane koju potom bacamo, do nepoznavanja značenja oznaka ‘upotrijebiti do’ i ‘najbolje upotrijebiti do’.
Upravo se zato naš projekt Hrana se ne baca fokusira na građane, s ciljem podizanja svijesti o važnosti i načinima smanjenja bacanja hrane u svakodnevnom životu, što može dovesti do stvarnog smanjenja emisija.
Nedavno ste predstavili rezultate drugog istraživanja koje provodite u sklopu projekta Hrana se ne baca. Kakvi su rezultati? Ima li pomaka u odnosu na 2023. godinu kada ste proveli inicijalno istraživanje?
Rezultati našeg drugog istraživanja u sklopu projekta Hrana se ne baca pokazuju da gotovo dvije trećine građana u Hrvatskoj baca hranu, pri čemu više od milijun ljudi to čini redovito. Hranu najviše bacaju pripadnici generacije Z – njih čak 71 %.
Nadalje, najčešće se bacaju ostaci pripremljene hrane, što radi čak 63 % građana koji bacaju hranu. Kao glavni razlog ističe se prevelika količina pripremljene hrane, što navodi 64 % ispitanika koji bacaju hranu. Pozitivna vijest je da se ukupno bacanje hrane smanjilo za 14 postotnih poena u odnosu na 2023. godinu. Posebno ohrabrujući rezultat dolazi iz kategorije mlijeka i mliječnih proizvoda, gdje je zabilježen pad bacanja hrane za čak 11 postotnih poena – najveće smanjenje među svim kategorijama. Vjerujemo da je barem djelomično i projekt Hrana se ne baca zaslužan za ovaj konkretan i mjerljiv pomak u ponašanju građana.
A koliko znamo o utjecaju bacanja hrane na klimatske promjene?
Nažalost, nedovoljno. Rezultati istraživanja ukazuju da je 74 % građana svjesno klimatskih promjena i utjecaja ljudskih aktivnosti na njih.
Ipak, samo 39 % građana zna objasniti utjecaj bacanja hrane na klimatske promjene, a samo 5 % građana percipira bacanje hrane kao ekološki problem. Zaključak je jasan: postoji velika potreba za osvještavanjem građana, jer promjena pojedinačnih navika, poput smanjenja bacanja hrane, može imati konkretan i mjerljiv utjecaj na klimatske promjene.
Poruka za kraj?
Prestati bacati hranu jednostavan je i moćan alat za smanjenje emisija, dostupan svakom građaninu. Naši mali svakodnevni izbori, poput prestanka bacanja hrane, značajno doprinose zajedničkom cilju – očuvanju planeta za nas, našu djecu i buduće generacije.
* Sadržaj omogućio Dukat
