Nažalost, već smo pomalo i navikli na naslove u stilu "Mladi liječnici masovno odlaze, zdravstvu prijeti kolaps", "Sve više liječnika traži 'ispisnicu' iz Hrvatske liječničke komore", "Gotovo tisuću liječnika odlazi u druge članice EU-a", "Od ulaska u EU 400 liječnika emigriralo iz Hrvatske", "Liječnici ne odlaze zbog novca, nego uvjeta rada", "Kad svi odu, tko će nas liječiti?"…

U državi koja je navikla na vladavinu političke podobnosti, neovisno o ideološkom predznaku, u kojoj se stručnost baš nešto i ne cijeni, ništa novo, reklo bi se. No, zato "nešto novo", odnosno pravu vijest, predstavljaju primjeri poput onog Splićanke Vanje Kasalo, inače psihijatrice, koja dobro zna zašto mladi medicinari odlaze iz zemlje u kojoj su se školovali, ali i zašto bi se trebali vratiti, piše Slobodna Dalmacija.

Vanja je u neku ruku bila "prvoborac" jer je otišla u Norvešku još 2004., dakle puno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Samim tim, pred njom je bilo i više prepreka, više zahtjeva za ostvarenje sna o sigurnijoj egzistenciji.

Na pitanje da li je imala neke veze s Norveškom prije nego se odlučila na odlazak rekla je da je majčina prijateljica iz djetinjstva koja je dugo godina živjela u Norveškoj jednom je prigodom posjetila Split. Ona je toplo i s ushićenjem govorila o toj sređenoj zemlji. A i nisam se bojala izazova. Na prvoj godini fakulteta sam imala 5.0 prosjek ocjena, odlična sam učenica bila i u jezičnoj gimnaziji, vjerovala sam u sebe, završila sam studij za pet godina i devet mjeseci, kraće nije ni moglo. Bila sam i motivirana. Jezik sam inače svladala za neka tri mjeseca. Norveška je, pogotovo u to vrijeme, važila za uzor-državu po pitanju standarda, na svjetskoj razini, ne samo u Europi. Kad sam čula da im nedostaje liječnika, to mi se učinilo kao atraktivna prilika. Bili smo mladi, kod nas se teško dolazilo do specijalizacije i odlučili smo nešto učiniti za sebe – kazuje Vanja.

Poslala sam nekih 40 molbi, i na koncu dobila posao na Psihijatriji u mjestu Gjøviku, sat vremena vlakom od Osla, uz veliko jezero. To je značilo da mogu zatražiti dozvolu boravka i početi rješavati papirologiju. Na osnovi dozvole za rad, uspjela sam "povući" i supruga, koji je otamo mogao polagati sve to što sam ja prethodno položila. Sve to danas, kad smo u EU-u, ne treba obavljati! I zato me nekako posebno pogodilo kad mi je, nakon slijetanja iz Norveške, u ruke dospio glasnik Liječničke komore u kojem je crvenim slovima dominirao naslov "60 posto hrvatskih liječnika želi ići vani".

Vanja otkriva i razloge povratka sebe i svoje obitelji natrag u Hrvatsku, točnije u svoj rodni Split. 

Dvanaest godina nije malo. Osjećam se kao netko tko se u karijeri ostvario, tko je puno naučio i sada to mogu primijeniti ovdje. Ima, naravno, i privatnih razloga. Nedostajala mi je Dalmacija, Split, Mediteran, život među "našim ljudima". Možda to zvuči banalno, ali i djeca su nam takvog uzrasta da je bilo – ili sad, ili vjerojatno nikad. I ovako je starijem sinu bilo teško prihvatiti selidbu. Ali, sad smo tu, trebalo se pripremiti i za školsku godinu.

Planovi za budućnost?

Iskreno, ne vidim se u našim bolnicama, pokušat ću nešto u privatnoj praksi, ovdje u Splitu, to je zasad još na razini planova. Ali, planiram biti "sam svoj šef" i iskoristiti znanje kako bih pomagala ljudima. Pomalo se bojim papirologije, priča o birokraciji, ali ne želim biti unaprijed negativna – kazat će sa smiješkom naša sugovornica, koja na trenutke miješa norveški i hrvatski. Nije malo 12 godina…