Kalinjingrad, dom našeg prvog nogometnog trijumfa

Autor: Darko Bičak , 19. srpanj 2018. u 22:00
Foto: Getty Images

Novinar Poslovnog dnevnika u Rusiji je bio svjedok ‘čuda’ koje su na Svjetskom nogometnom prvenstvu dosanjali Hrvati.

Rusija je najveća zemlja svijeta, okvirno 333 puta veća od Hrvatske, a ima “samo” 33 puta više stanovnika te je upravo završeno Svjetsko prvenstvo u nogometu bila idealna prilika da Hrvati, ali i svi ostali, bolje upoznaju tu veliku zemlju o kojoj se zna istovremeno i puno i malo. Prateći hrvatsku reprezentaciju, poneki uživo u samoj Rusiji, a većina kući putem Zabivake na Hrvatskoj televiziji, susreli smo se s nizom, više ili manje, egzotičnih gradova u kojima su Modrić i društvo igrali.

Moskva, u kojoj smo igrali polufinale i finale te Sankt-Peterburg, pokraj kojeg je bila baza naše reprezentacije, su globalno poznate metropole za koje svi znaju, a i ponešto o svakoj o njoj. No, s ostalima nije baš tako: Kalinjingrad, Nižnji Novigrad , Rostov na Donu, Soči. Rusija će u svakom slučaju za Hrvate, posebno za ljubitelje sporta, imati posebno mjesto u njihovu sjećanju kao jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta, a o čemu svjedoče i ovotjedni spontani dočeci vatrenih heroja koji poprimaju gotovo pa epske razmjere o kojima će se pričati i unucima.

Hrvatska je u Kalinjingradu više sretno-spretno pobijedila nelošu Nigeriju s 2 – 0, a nakon utakmice je došla afera s protjerivanjem igrača Nikole Kalinića koji se nije slagao s izbornikovom taktikom i izborom prve postave, a čime je naša reprezentacija, a što je možda i prvi ovakav slučaj u povijesti, čitavo prvenstvo igrala s 22 umjesto kao svi ostali s 23 igrača. Nakon toga je došla jedna od “onih” utakmica” koje se nikada neće zaboraviti – Argentina u Nižnjem Novigradu koju smo deklasirali s glatkih 3 – 0 i pobudili interes svjetske javnosti za Hrvatskom, a to je bila i prijelomnica nakon koje se više nije govorilo samo o prolasku skupine kao cilju jer je svima postalo jasno da imamo reprezentaciju za puno više.

U Sočiju smo protiv Islanda odmarali gotovo čitavu prvu postavu i priliku su dobili svi osim, nažalost, trećeg vratara Dominika Livakovića, inče čuvara mreže zagrebačkog Dinama, kojeg izbornik Dalić zbog nepredviđenih grčeva i ozljeda drugih igrača, a koje je trebalo silom prilika mijenjati, nije uspio dati priliku i Livakoviću. Engleska i Belgija te Francuska i Danska su malo kalkulirale u grupi, što se u konačnici isplatilo samo Francuskoj koja je postala šampion, te se u nastavku prvenstva Hrvatskoj, teže od očekivanog uz prolazak na penale protiv čvrstih Danaca i neugodnih Rusa, otvorilo polufinale s Engleskom. Ostalo je već sada postalo legenda oko koje će se priče tek plesti, a od koje se nacija još uvijek, srećom, nije u potpunosti otrijeznila.

 

90 posto

globalne proizvodnje jantara dolazi iz Kalinjingrada

Prvenstvo smo započeli u Kalinjingradu gdje je na utakmici s Nigerijom boravio i vaš novinar, hvala Zagrebačkoj pivovari i Žuji. Za razliku od većine ekipe u zrakoplovu Croatia Airlinesa, koja je za Kalinjingrad prvi put čula pripremajući se za put na utakmicu, a dio njih i na Zračnoj luci Franjo Tuđman nije zapravo bio siguran kuda mi to zapravo letimo, ja sam kao pravovjerni politolog poprilično bio upoznat s Kalinjingradskom oblasti i njezinim najpoznatijim stanovnikom ikada, Immanuelom Kantom. Naravno, Kant nije bio Rus nego Prus, ili u širem smislu Nijemac, a njegova postojbina se do 1946. zvala Istočna Pruska, s glavnim gradom Königsbergom (kojeg su osnovali vitezovi Teutonci 1255. u čast češkog kralja Otakara II)), i kao takva bila najveći dio povijesti sastavnica Njemačkog Carstva i Republike, sve do kraja 2. svjetskog rata kada su to područje kao ratni plijen uzeli Sovjeti i uklopili ga u svoj SSSR – manji dio je pripojen suvremenoj Poljskoj.

Miks Prusije i realsocijalizma

Njemačko stanovništvo je na ovaj ili onaj način poslije rata u potpunosti evakuirano iz Istočne Pruske, a naseljeni su Sovjeti, uglavnom Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi. I dok je 1940. tamo bilo dva milijuna stanovnika, danas ih je nešto manje od milijun od kojih polovica živi u Kalinjingradu. Raspadom SSSR-a, ovo područje, koje je dobilo ime po boljševičkom apostolu danas manje poznatom Mihailu Kalinjinu koji je umro 1946., je postalo odsječeno od matice Rusije te od tada funkcionira kao eksklava okružena zemljama članicama EU i NATO-a (Poljska i Litva) te Baltikom s treće strane. No, kako se radi o strateški bitnoj luci koja se ne smrzava na Baltiku, ovdje je oduvijek vojna sila bila brojna. Kažu nam da je u doba SSSR-a ovdje, u tadašnjem i sadašnjem sjedištu Baltičke flote, znalo biti i 250 tisuća vojnika dok sada ta brojka ne prelazi 40-ak tisuća. I dok su drugi ruski gradovi tijekom vremena mijenjali svoja boljševička imena (Staljingrad – Volgograd, Lenjingrad – Sankt-Peterburg, Gorki – Nižnji Novigrad, Sverdlovsk – Ekaterinburg, Kujbišev – Samara itd.), ovaj grad na Baltiku nije.

Raspadom SSSR-a Kalinjingrad je dosta zapušten te je ovo svjetsko prvenstvo bilo idealna prigoda da se grad ušminka. Napravljen je za 260 milijuna eura novi stadion, Arena Baltika s 35 tisuća sjedalica, novi aerodrom te čitav sustav prometnica koje povezuju aerodrom, grad i stadion. Naravno, radi se o relativno malom gradu te su automobilom ova mjesta udaljena do pola sata. Kažu nam da su uložene i stotine milijuna eura u šminkanje grada, posebice prometnica, fasada u centru te javnog gradskog prijevoza. Uz to, moderniziran je zoološki vrt, koji je do tada postojao samo na papiru, a isti slučaj je bio i s nizom muzeja od kojih je najpoznatiji Muzej oceana.

Grad, koji je gotovo u potpunosti uništen u zadnjem ratu, je danas mješavina pruske i realsocijalističke arhitekture, koja i prevladava. Njemačka arhitektura je možda najvidljivija u sustavu kanala koji prolaze kroz grad i uz koje su prekrasne šetnice i parkovi. Objektivno, u samom gradu i nema nekih značajnih kulturno-turističkih znamenitosti koje bi vrijedilo vidjeti (najmonumentalnija zgrada je stožer Baltičke flote). Izuzetak je otok na rijeci Pregel u središtu grada gdje se nalazi prekrasan park usred kojeg se nalazi monumentalna gotička katedrala u sklopu koje se nalazi i grob možda i najvećeg filozofa kojeg je svijet vidio – Immanuela Kanta. Uz kanale tog otoka se nalazi niz ugodnih šetnica s brojnim štandovima koji su s visokom dozom ukusa razasuti po parku. Naravno, glavni suvenir je jantar ili ćilibar koji se prodaje na svakom koraku. Taj poludragi kamen je zaštitni znak Kalinjingrada i više od 90 posto njegove ukupne globalne produkcije dolazi odavde. I dok su cijene nakita od jantara u trgovačkim centrima u samom gradu, koji su manje-više identični izgledom, ponudom i cijenom onoma u Zagrebu ili bilo gdje u Europi, relativno visoke – od 500 kuna naviše, na štandovima se jantar kupuje na grame i medaljon za prosječnu ogrlicu se može naći za nekih 100 do 200 kuna. Po pitanju plaćanja, ovdje vrijedi samo rublja (10 rublja za kunu) i ne prihvaća se apsolutno niti jedna druga valuta, a i kartice imaju ograničeni doseg, najpopularnija je Visa, a uglavnom prolazi i MasterCard.

Provincija se probudila

Kalinjingrad, kao uspavani provincijski grad, je uz nogomet živnuo i dobrodošlica se osjećala na svakom koraku. Od policije, koja je za pojmove nekoga iz Hrvatske ili EU generalno, sveprisutna ali vrlo prijazna i susretljiva, do službenika i ljudi u bankama koji prepuštaju svoj red navijačima da promijene novac do konobara i ljudi na ulici koji koriste svaku prigodu da izvade svoje mobitele i naprave potajno poneku snimku ili selfie, u konkretnom slučaju glasnih kockastih navijača. Nerijetka je bila situacija da sredovječni ljudi zastanu i tako ostanu i pola sata ili više promatrajući u čudu što se to događa oko njih.

Osobno sam bio zamoljen od dvije obitelji s malom djecom da se slikam s njima, a jedan od emotivnijih trenutaka je bio svakako kad je stariji gospodin doveo u kolicima svoju invalidnu suprugu s kapom Baltičke flote u neslužbenu Fan zonu u centru grada da se slika s hrvatskim navijačima. Kako se osim službenih osoba vezanih uz SP u Kalinjingradu, a i širom Rusije, gotovo nitko niti bazično ne služi engleskim jezikom, nismo uspjeli saznati nešto više o priči ovog bračnog para. Policija i volonteri na svakom koraku, no kako nitko od njih u pravilu ne razumije engleski, poneko njemački, usavršili su miks osmjeha i pantomime s kojim uspijevaju gotovo sve objasniti. Iako su organizatori pokušali navijače usmjeriti uglavnom na velebnu Fan zonu i prostor stadiona, većina njih se ipak odlučila za neki trg u gradu. Naime, mjere sigurnosti u Fan zoni su identične onima na aerodromu te su mnogi navijači odlučili izbjeći natezanje sa zaštitarima i policijom oko toga što sve nose u ruksaku ili džepovima.

S druge strane, ponuda hrane i pića u Fan zoni je bila relativno skromna – bezalkoholno Bud pivo, Coca-Cola paleta pića te hot-dog. Cijene su bile relativno pristojne jer se za pivo plaćalo 20-ak kuna, a za bezalkoholni napitak od pola litre svega 8 kuna (80 rublji). Na stadionu su cijene bile udvostručene. No, u gradu se cijena pravog piva, koje je bilo solidne kvalitete, kretalo od sedam od 35 kuna – ovisno koliko je koji ugostitelj procijenio da može naplatiti navijačima. Generalno se po kafićima i restoranima, od kojih su mnogi otvoreni upravo za ovo prvenstvo, vidjelo da su konobari s jedne strane zbunjeni, a s druge oduševljeni događanjima u njihovom gradu i kafiću.

Komentirajte prvi

New Report

Close