Nakon odgovora na pitanje ‘zašto se o doprinosima brinu Ministarstvo financija i Porezna uprava?’, u nastavku pisanja stručnih članaka vezanih uz doprinose za obvezna osiguranja pišem o mogućim problemima osiguranika – radnika u slučaju ako mu poslodavac ne plaća doprinose za obvezna osiguranja.

O obvezi doprinosa

Obveza plaćanja doprinosa za obvezna osiguranja propisana je Zakonom o doprinosima. Pored obveze doprinosa, tim su Zakonom propisani i vrste doprinosa i stope za obračun, obveznik doprinosa, obveznik obračunavanja doprinosa, obveznik plaćanja doprinosa, osnovice za obračun i način njihova utvrđivanja, obveza i način obračunavanja, obveza plaćanja i rokovi za uplatu, obveza izvješćivanja te druga pitanja vezana uz poslove prikupljanja doprinosa.

Pod obvezom doprinosa, u užem smislu, smatra se teret što ga obveznik – osiguranik na teret svojih sredstava ima uplatiti za svoje osobno osiguranje ili što ga obveznik doprinosa (osoba različita od osiguranika) na teret svojih sredstava ima uplatiti u korist druge osobe – osiguranika. Obvezom doprinosa u širem smislu smatraju se i druge obveze – postupci:

– obračunavanje obveze,
– plaćanje nastale obveze te
– izvješćivanje o nastaloj obvezi doprinosa.

U našem sustavu financiranja obveznih osiguranja, kada je riječ o osiguraniku po osnovi radnog odnosa (radnik, izabrana ili imenovana osoba, službenik, namještenik i drugi), teret doprinosa je podijeljen te:

a) dio doprinosa ide na teret osiguranika – radnika te umanjuje njegovu bruto plaću (doprinosi za mirovinsko osiguranje)

b) a dio doprinosa ide na teret sredstava poslodavca (doprinos za zdravstveno osiguranje i za zapošljavanje).

Osnovica za obračun svih doprinosa uvijek je ista (osim manjih iznimaka), a to je u slučaju osiguranika po osnovi radnog odnosa plaća ali i ostali primici podložni obvezi poreza na dohodak, što ih poslodavac pored plaće isplaćuje zaposleniku. Postoje dakako i iznimke kao što je to kod osiguranika tzv. „izaslanih radnika“ kada osnovica za obračun doprinosa nije plaća što je poslodavac isplaćuje radniku za rad u inozemstvu već izračunana (izvedena) mjesečna osnovica polazeći od plaće što bi je određeni radnik ostvario za isti rad u tuzemstvu, uvećana za 20%, pojedinačno utvrđena općim aktom poslodavca koji zapošljava radnike izaslane na rad u inozemstvo.

Ali, stope za obračun doprinosa su različite, ovisno o vrsti doprinosa, te se

1. doprinos za mirovinsko osiguranje (teret radnika) koji umanjuje bruto plaću, obračunava po stopi od 20% od osnovice – odnosno za osiguranika koji je i osiguranik II. STUP-a, po stopi od 15% doprinosa za I. STUP i po stopi od 5% doprinosa za II. STUP,

2. doprinosi za zdravstveno osiguranje (teret sredstava poslodavca) obračunavaju po stopi od 13% (za osnovno zdravsteveno osiguranje) i po stopi od 0,5% (za zaštitu zdravlja na radu),

3. doprinos za zapošljavanje (tertet sredstava poslodavca) obračunava po stopi od 1,7%.

Konačno, radnik plaća doprinose po stopi od 20% (za mirovinsko osiguranje) a poslodavac po ukupnoj stopi od 15,2% (zbrojeno: za zdravstveno osiguranje, za zaštitu zdravlja na radu i za zapošljavanje) iako je tendencija u svijetu kako bi teret doprinosa trebao biti podijeljen u jednakim omjerima na teret osiguranika i na teret poslodavca. To se načelo kod nas ne poštuje (u korist poslodavcu) i to već od uspostave jedinstvenog načina utvrđivanja i plaćanja doprinosa za sva obvezna osiguranja a osobito je to načelo narušeno (opet u korist poslodavca) izmjenama Zakona koje se primjenjuju s početkom od 1. svibnja 2012. Najme, s početkom od 1. svibnja 2012. doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje obračunava se po stopi od 13% umjesto do tada važećih 15%.

Obveza obračunavanja i plaćanje doprinosa

Kao što je u uvodnom dijelu navedeno, Zakonom o doprinosima su poslodavcu propisane i obveze doprinosa u širem smislu te je prema tim odredbama poslodavac dužan doprinose obračunati (utvrditi vrstu i iznos za svakog osiguranika) te ih obustaviti od plaće (kada je riječ o doprinosima koji su teret osiguranika), uplatiti utvrđene obveze i izvijestiti porezno tijelo o nastalom obvezanma svakog od doprinosa. Za sve navedene radnje propisana je i odgovornost te kazne radi prekršaja odredaba Zakona za poslodavca (pravnu i fizičku osobu) ali i za odgovornu fizičku osobu kod poslodavca – pravne osobe. Nadzor nad primjenom Zakona u nadležnosti je Porezne uprave a i nadležnost za pokretanje i provođenje prekršajnog postupka je na Poreznoj upravi.

Pored toga, prema odredbama Zakona o prikupljanju podataka o doprinosima za obvezna mirovinska osiguranja, poslodavac ima i obvezu sastaviti i izviješće na Obrascu R-Sm i izvijestiti REGOS o svakoj osnovici i svakom iznosu i vrsti doprinosa za mirovinska osiguranja (I. I II. STUP) i to pojedinačno za svakog radnika – osiguranika. Način sastavljanja podataka potanko je propisan Pravilnikom o Obrascu R-Sm.

Što kada poslodavac ne uplati doprinose?

U sustavu socijalnih osiguranja Republike Hrvatske prava osiguranika se ne osporavaju neposredno u slučaju ako pooslodavac ne uplati doprinose. Ali to pravilo ne vrijedi kada je riječ o pravima po osnovi mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje (II. STUP). To osiguranje počiva na odvajanju dijela dohotka (plaće) tijekom radnog vijeka te se kapitalizira (ulaže) i stvara određena masa novčanih sredstava osiguranika – pojedinca, kao njegovo osobno vlasništvo te o toj masi ovisi iznos mirovine odnosno:

– ako iznos doprinosa koji je trebao biti uplaćen u korist radnika a nije uplaćen tada ga nema u mirovinskom fondu i nije kapitaliziran te

– ako osiguranik II. STUP-a ne stekne pravo na mirovinu već kapitalizirani iznos nasljeđuju nasljednici osiguranika, tada oni mogu naslijhediti samo onaj dio koji je u korist osiguranika bio uplaćen i koji je tijekom osiguranja kapitaliziran.

Isto tako, navedena činjenica o tome kako se osiguraniku neposredno ne osporavaju prava iz osiguranja samo je uvjetna. Najme, u praksi mogu dogoditi i događaju se razni slučajevi da, primjerice, poslodavac:
– ne obračuna plaću i doprinose te ne uplati doprinose niti ne izvijesti o iznosu plaće i doprinosa ili
– obračuna plaću i doprinpose ali doprinose ne uplati i ne izvijesti o tome ili
– obračuna plaću i doprinos te doprinose uplati ali ne izvijesti o tome.

Svi navedeni (i nenavedeni) slučajevi utječu na moguće poteškoće osiguranika prilikom utvrđivanja prava iz osiguranja i to na iznos mirovine (prava iz mirovinskog osiguranja) i na iznos naknade plaće za vrijeme bolovanja (prava iz zdravstvenog osiguranja). Dakle, ne utječu na trajanje osiguranja (staž).

Bitna je i stvar da kada radnik radi i po toj osnovi ima pravo na plaću (bruto plaću koja pored neto plaće sadržava i doprinose obračunane iz osnovice te porez i prirez porezu na dohodak) ali mu poslodavac ne uplati doprinose tada ta svota ostaje u imovini poslodavca.

Pojavi da poslodavac ne uplati doprinsoe, pored gospodarske krize, pridonosi i tromost sustava nadležnih tijela za nadzor koje ne intervenira blagovremeno. Najme, sustav informacija o poslodavcima i njihovim obvezama postavljen je u Poreznoj upravi na način da se već tijekom mjeseca može sistemski izlučiti onoga poslodavca koji nije izvijestio o doprinosima te se nije zadužio obvezama, ili koji nije obračunao doprinose za sve radnike koji su u radnom odnosu ili koji je obračunao i izvijestio ali nije uplatio mjesečne obveze doprinosa.

Mjere koje je potaknula Vlada u obliku tehničke zabrane što su je dužne primjenjivati banke i prema kojima se od 1. svibnja 2012. ne dozvoljava isplata plaće onim poslodavcima koji istovremeno ne predaju naloge za uplatu doprinosa vode k poboljšanju sustava.

Ali, ostaje pitanje o tome što je s onim poslodavcima koji ne isplaćuju plaću pa niti doprinose. O tim poslodavcima treba isto tako povesti računa. Kako? Konkretnim, svakodnevnim praćenjem stanja i raspoloživih podataka u sustavu Porezne uprave i istovremenim poduzimanjem mjera nadzora i već propisanih kaznenih odredaba iz Zakona o doprinsoima.