Sudeći prema medijskim naslovima, moglo bi se pomisliti da je 400 milijuna glasača na nedavnim izborima za Europski parlament uglavnom glasovalo protiv Europske unije.

Doduše, stranke koje se bore protiv ustaljenog poretka i koje su uglavnom euroskeptične osvojile su petinu glasova. Međutim, nije baš točno (niti pošteno) tvrditi da se izborni rezultati mogu protumačiti kao odbijanje Europe. Za početak, iako se naveliko govori o tome da je Europska unija previše udaljena od svojih građana, ankete uporno pokazuju da glavne europske institucije još uvijek uživaju veće povjerenje građana od državnih institucija.

Reforme protiv euroskepticizma 
Diljem Europske unije Europski parlament i dalje u prosjeku kotira bolje od državnih parlamenata. Iako se u posljednjih nekoliko godina jaz povjerenja donekle smanjio, čak i je dugotrajna recesija, koju često krive za mjere štednje koje je nametnuo EU i za krizu u eurozoni, samo djelomično smanjila prednost Europskog parlamenta pred državnim parlamentima. Nedavne su ankete pokazale da oko 40 posto stanovnika Europe i dalje vjeruje u Europski parlament dok ih tek 25 posto vjeruje u državne parlamente. Štoviše, Europski parlament uživa znatno veće povjerenje od američkog Kongresa, koji trenutno podupire manje od 10 posto ljudi. S obzirom na gubitak povjerenja u parlamentarne institucije s obje strane Atlantika, Europski se parlament razmjerno dobro drži. Štoviše, nisu sve prosvjedne stranke odbacile Europsku uniju. U kriznim zemljama Europe mladi, koji je kriza najviše pogodila, masovno su glasovali za ljevičarske stranke koje se bore protiv mjera štednje, a ponajviše u Grčkoj.

Međutim, te stranke ne odbijaju EU, već upravo suprotno – žele više solidarnosti od EU-a, što bi njihovim vladama omogućilo da više troše. Prosvjedni glas protiv mjera štednje najjači je ondje gdje vlade nisu uspjele provesti učinkovite reforme (na primjer, u Grčkoj), za razliku od Portugala i Španjolske, koji se gospodarski oporavljaju zahvaljujući snažnom izvozu. Nova vlada talijanskog premijera Mattea Renzija uspjela je obuzdati val euroskeptizima konkretnim reformama i ne kriveći EU za svaki problem s kojim se država suočila. Otpor prema Europskoj uniji ima dublje korijene na sjeveru Europe, gdje starije stanovništvo obično glasuje za desničarske populističke stranke. Naročito su u Velikoj Britaniji i Francuskoj nezaposlenost i naglašeni nedostatak pogranične kontrole odigrali važnu ulogu u širenju nezadovoljstva EU-om. To naročito zabrinjava s obzirom na to da problemi obiju zemalja i nemaju neke veze s politikama Europske unije. Za francusku se gospodarsku krizu ne mogu okriviti mjere štednje koje je nametnuo Bruxelles, a Velika Britanija uopće i nije u eurozoni. Populisti obiju zemalja vrlo su uspješno zagovarali sporedna pitanja.

Sva dostupna istraživanja pokazala su da je "socijalni turizam" ograničena pojava te da useljeništvo potiče gospodarski rast, no te činjenice nitko ne uzima u obzir kada plaće stagniraju (kao što je slučaj u Velikoj Britaniji) ili kada nezaposlenost i dalje raste (kao što je slučaj u Francuskoj). Populisti te probleme lako mogu projicirati na "Europu", koja u ovom slučaju predstavlja tek opći strah od vanjskog svijeta. Europska je unija tako razapeta između zahtjeva mladih iz južnih zemalja za većom solidarnosti i nezadovoljstva zbog otvorenih granica starijih građana sa sjevera. Veliko je iskušenje pokušati udovoljiti objema skupinama ublažavanjem mjera štednje i ukidanjem bezgranične schengenske zone. No to vjerojatno ne bi ponovno zaljuljalo političko klatno prema Europi, osobito u zemljama kao što su Francuska i Velika Britanija. 

Opće nezadovoljstvo
Dublji korijeni porasta euroskeptičnih i drugih prosvjednih stranaka potječu od općeg nezadovoljstva stanjem gospodarstva i disfunkcionalnim državnim političkim sustavima. Petljanje s mjerama štednje ili temeljnim pravom na slobodu kretanja unutar EU-a neće znatno promijeniti stanje. Reformu treba provesti kod kuće, u glavnim gradovima. U tom kontekstu je izbor novog predsjednika Europske komisije – što trenutno zaokuplja veliku pozornost – posve sporedan događaj. Tko god bude izabran, EU-om će moći upravljati jedino ako francuski predsjednik François Hollande uspije ostvariti domaći proreformski konsenzus, a britanski premijer David Cameron uvjeri svoje birače da useljenici (od kojih trećina dolazi iz siromašnijih država članica Europske unije) koriste britanskom gospodarstvu. EU nema znatan proračun te uglavnom uspostavlja opći okvir za gospodarska i društvena pravila koja se značajno razlikuju na velikom i raznolikom kontinentu. Uspjeh i neuspjeh uglavnom se određuju na nacionalnoj razini. Upravo u tome leže problemi i upravo se ondje ti problemi trebaju riješiti. Ono što se pretvorilo u glas protiv EU-a zapravo je prosvjed društveno-gospodarskih problema kod kuće.

© Project Syndicate, 2014.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate