Iako se čini kako je godina na izmaku bila više nego burna pod znakom Agrokora, a nakon toga Uljanika, među velikim sistemskim problemima koji su nas mučili, a nastavit će se djelomično i u godini koja dolazi, ipak naglasak treba staviti na vraćanje u središte pozornosti jedne daleko važnije stvari za Hrvatsku – pitanja radne snage.

Naime, kako god se iz naše novinarske perspektive činilo da su dubioze u poslovanju Agrokora i sudbina nekada moćnog, a danas pomalo patetičnog Ivice Todorića udarne vijesti i koliko god se iz perspektive Istre, ali i ministara Zdravka Marića i Darka Horvata činila presudnom sudbina Uljanika, dugoročno gledano sve je to nevažno ako ova država ostane bez stanovnika i radne snage.

Uzalud nam onda sve tvornice, ulaganja u istraživanje i razvoj, razglabanja o poljoprivrednoj politici ili što ti ja znam – nove turističke strategije. Jer sve navedeno i sve o čemu se raspravljalo u ovoj godini, a pričat će se o tome i godini koja je pred nama, ipak počiva na jednoj stvari koju su mnogi koji odlučuju i promišljaju razne strategije i sjede u raznim povjerenstvima zaboravili – a to je čovjek.

Izbjegavanje prave reforme
I možda ta sintagma da sve počiva na radniku neke podsjeća na neka druga vremena kada su ih iz davno ukinutih predmetna time gnjavili u školi, a onda školovali na famoznim višim školama za upravu u radu. Ili na zastarjele teorije od kojih je odustao veći dio svijeta ili barem onaj dio svijeta kojem mi želimo pripadati, ali koje su ipak u naglašavanju važnosti radnog čovjeka za konačni proizvod, a onda i višak vrijednosti bile točne.

To danas mi u Hrvatskoj učimo na teži način sa svakim autobusom koji odlazi u pravcu Švedske, Njemačke ili Belgije, a u kojem sjede cijele obitelji u potrazi za boljim životom. A što taj bolji život uključuje ako ne i prije svega bolje plaće, ali i bolje uvjete – od zdravstva preko infrastrukture do školstva?

Zapravo, taj bolji život uključuje vjeru u bolju budućnost, dakle ono što su kod nas oni koji odlučuju zaboravili ili prestali propagirati.  Da, jednostavnije je reći da poslodavci ne žele davati više plaće ili da će sve biti bolje nakon kruga porezne reforme nego objašnjavati kako u Metkoviću može umrijeti dijete zbog pogreške liječnika, a umrlo je prije svega zbog pogreške sustava koji resorni ministar spašava dizanjem poreza na duhanske proizvode i alkohol te nekakvim mantranjem o obveznim pregledima stolice građana, umjesto pravim reformskim zahvatim koji bi onda ulijevali ono što građanima treba – pogled u bolju budućnost.

U 2019. godini, ako ne želimo potonuti u anarhiji puste zemlje u kojoj će vladati Živi zidovi i slični protupokreti, oni koji odlučuju možda bi se trebali odmaknuti od svakodnevice i za daleku budućnost ustvari nevažnih pitanja poput spasa brodogradnje (kojoj spasa nema) i okrenuti se istinskom stvaranju budućnosti. 

Naime, treba odrediti dvije-tri prioritetne točke od zdravstva i školstva do digitalizacije i depopulacije zemlje i s njima se hrabro uhvatiti u bitku. Oni koji to učine, o njima će pisati u povijesnim udžbenicima, ne u 2020. niti u 2021. ali u nekim godinama nakon toga, u boljoj budućnosti. O onima koji to ne učine pisat će tiskovine i portali u 2020. ili 2021. ali nekoliko godina nakon toga nitko ih se neće sjećati.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Kako u 21. stoljeće?
Možda je 2019. godina za stvaranje povijesti, ali ne one koju će proučavati za godinu ili dvije nego one kojoj će se netko diviti za 30 ili 50 godina, i to ne iz Berlina ili Dublina nego iz Zagreba ili Splita. Naravno, ovo je samo nadanje, ali ako to i ne bude išlo pomak bi bio i da se svi dogovorimo da iz 1945. i 1990. napokon zakoračimo u 21. stoljeće. I to bi bio kvantni skok.