Ako želite studirati u Hrvatskoj, možete izabrati između dvije vrste visokoškolskih institucija. U izboru su javna sveučilišta i veleučilišta s uglavnom zastarjelim obrazovnim programima, jedva funkcionirajućim bolonjskim procesom i opremom iz vremena Austro-Ugarske.

Ako ne želite studirati u takvim uvjetima, možete izabrati privatna visoka učilišta i veleučilišta. Privatni “fakulteti”, kako se “narodski” zovu, nude nešto suvremenije programe i blistave, polirane prostorije. No oba modela nešto povezuje – plaćanje školarine. Školarinu obavezno plaćate na privatnim veleučilištima, a cijena za samo dva semestra većini je nedostižna. Poneki “privatnik” daje i stipendije, ali je uglavnom riječ o simboličnoj brojci. Dobar dio studenata na javnim sveučilištima također plaća školarinu, doduše manju, ali gotovo svake godine fakulteti povećavaju cijene za oko 500 kuna. Pa ipak, nitko se ne treba bojati da će ostati samo srednjoškolski obrazovan, tu su banke i njihovi studentski krediti pa izvol’te. Vodeće banke u Hrvatskoj tvrde da potražnja za studentskim kreditima ne jenjava unatoč recesijama i kriznim porezima. Kako godišnje pojedinačno odobre tek stotinjak kredita, njihov doprinos povećanju jednoznamenkastog postotka visokoobrazovanih u Hrvatskoj prilično je mali. Ali zato nije mali bankarski profit. Kamate se kreću između 7 i 8 posto, pa nema razlike uzimate li kredit za školovanje ili za stan. Ali ne treba zato upirati prstom u banke. One su u stranom vlasništvu i njihovi se vlasnici vode isključivo ekonomskom logikom profita. Stranci su došli zaraditi, a ne “karitativno” povećavati broj inženjera, liječnika ili informatičara u tamo nekoj Hrvatskoj.