Čak i površni promatrači koji se tek slučajno zakače za pokoju crticu ne previše jasnog teksta, na spomen deviznog tržišta vjerojatno najprije pomisle na ikone poput Alana Greenspana i Georgea Sorosa. Oni malo zagriženiji zasigurno će u hipu vizualizirati monitore na kojima round the clock neumorno blinka mnoštvo crveno i zeleno obojanih brojki. Ili golemi hangar za koji investicijske banke koriste eufemizam trading floor, a na kojem stotine dealera kreditnim linijama od 10 milijuna dolara i otvorenim pozicijama vrijednim milijarde dolara bez imalo skrupula mijenjaju svijet. Profesionalcima (bilo za svoj ili tuđi račun) mogla bi iskočiti i neugodna pomisao na vlastitu strategiju u kojoj se, eto, prstom sudbine (makar će prije biti pogrešnom procjenom), početkom mjeseca nije našlo mjesta za short USD pozicije. A možda se ova igra asocijacija pretvori tek u bolan podsjetnik na trajni nalog za kredit uz valutnu klauzulu koji vam svakog mjeseca propisno stanji saldo na tekućem računu? Ili pak priziva u sjećanje idiličnu sliku mjenjačnice u kojoj vrijedni djelatnik, grozničavo se boreći s dosadom, nikako ne prestaje zijevati, provjeravajući zgužvanu novčanicu od sto eura kojom namjeravate platiti – režije? Hm, ako je ovo zadnje u igri, možda ovo i nije tekst za vas. Ali ipak ostanite do kraja jer biste mogli saznati frapantnu istinu o mehanizmima deviznog tržišta. Svi vi koji vjerujete da svjetskom ekonomijom, a napose deviznim tržištem, uz skromnu asistenciju kojekakvih policymakera, upravljaju bezobzirni špekulanti (a tome naginje i autor teksta), pripremite se za veliko iznenađenje. Jer grdno ste (smo) se prevarili. Naime, ponukana prividnim krahom carry trade strategije koja, bez obzira na krajnju destinaciju, uvijek podrazumijeva korištenje low-yielding valuta (s niskom kamatnom stopom) i zamjenu istih za hi-yielding valute (s visokom kamatnom stopom), nekolicina je analitičara objavila zapanjujuće podatke. Iz kojih proizlazi da je najagresivniji zagovornik opisane strategije – prosječan japanski umirovljenik. Nekakav veteran II. svjetskog rata koji se vjerojatno na jedvite jade pomirio s porazom imperija, u međuvremenu se prometnuo u najvećeg fana različitih financijskih instrumenata denominiranih u nekoć omraženim mu dolarima.

Jer sjedokosim je starcima već odavno dozlogrdio ziheraški stav središnje banke koja godinama drži kamatne stope na ‘pozitivnoj nuli’ te su sredstva za pristojan život odlučili potražiti izvan zemlje izlazećeg sunca. U SAD-u, Australiji, Novom Zelandu, ili pak Velikoj Britaniji (redom nekadašnjim smrtnim neprijateljima). Koji, mora se priznati, nude puno više stope prinosa, što je zapravo srž carry trade filozofije. O tome kolika je zapravo uloga japanskih bakica i djedova u priči koja je početkom ožujka poprilično uzburkala devizno tržište najbolje govore kalkulacije što ih je načinio Tohru Sasaki iz JP Morgana, procjenjujući da od ukupne veličine carry trade pozicija, koje se pak kreću oko vrtoglavih 40 bilijuna jena (više od 300 milijardi dolara), na japanske umirovljenike otpada čak 75%!?? Iz čega proizlazi da su kroničnoj slabosti jena, bez naoko neophodnog znanja i iskustva da se uhvate ukoštac sa svim zamkama deviznog tržišta, najviše pridonijeli upravo potonji građani treće životne dobi. I baš kao što im nije padalo na pamet da, ganjajući više stope prinosa, usput shortaju jen, oni jednaku logiku primjenjuju i u situaciji kada su se (brzopleti) hedge fondovi poprilično opekli. Jer dok su potonji pribjegavali paničnoj likvidaciji problematičnih pozicija, umirovljenici su, bez ikakve panike, coolerski povećavali svoje (preko noći jeftinije) udjele u investicijskim fondovima, nabijajući svoj exposure spram inozemnih instrumenata i sustavno slabeći domaću valutu. A da stvar bude još bolja, u iduće bi tri godine prema nekim procjenama više od osam milijuna novopečenih umirovljenika moglo raspolagati imovinom većom od 50 bilijuna jena. I zasigurno im ne pada na pamet zadovoljiti se s mizernim stopama prinosa na domaćem terenu. Toliko o hipotezi da je carry trade strategija – mrtva.