Dok naciju još uvijek potresa pucnjava u školi u Connecticutu, mene muči jedna misao: zašto oružje ne kontroliramo jednako strogo kao i automobile? Glavni razlog zašto djeca pogibaju u masakrima poput ovoga nisu luđaci i kriminalci, jer takvi žive u svakoj zemlji, već to što nemamo politički mehanizam za kontrolu oružja.

Američka djeca u dobi od 5 do 14 godina imaju čak 13 puta više šanse da poginu zbog oružja nego djeca u drugim industrijskim zemljama, ističe David Hemenway, stručnjak za javno zdravstvo sa Sveučilišta Harvard, koji je napisao izvrsnu knjigu o oružanom nasilju. Trebamo, stoga, oružje s pravom smatrati ključnom sastavnicom krize javnoga zdravstva jer svakih 20 minuta od oružja smrtno strada jedna osoba. Sjedinjene Američke Države neće zabraniti oružje, no možemo poduzeti određene korake da smanjimo krvoprolića. Američke školarce štite građevinski standardi o sigurnosti stubišta i prozora. Školski autobusi također se podvrgavaju sigurnosnim mjerilima. Kontrolira se sigurnost hrane u kantinama. Jedino onome od čega bismo najlakše mogli stradati tako ležerno pristupamo. Administracija za zdravlje i sigurnost na radu propisala je nadzorne mjere za sigurnost ljestava na pet stranica, a savezne vlasti sliježu ramenima pri bilo kakvom ozbiljnijem ograničenju vatrenog oružja. Od ljestava godišnje smrtno strada tristotinjak Amerikanaca, a od oružja čak 30.000. Reguliramo čak i plastične pištolje za igru, a zakonodavci nisu dovoljno hrabri da se usprotive Državnoj udruzi za obranu prava na oružje. Kako bismo uopće mogli usporediti učitelje heroje koji se usprotive napadaču i kukavičke, nesposobne političare koji se ne mogu usprotiviti udruzi? Čujte, ja sam odrastao na farmi u Oregonu gdje je oružje bilo sastavni dio života.

Pucanje stvarno jest zabavno, ja to razumijem. Ali i vožnja je zabavna pa nam je jasno da se moramo vezati pojasom, noću paliti svjetla te ispunjavati brojne obrasce prilikom kupnje automobila. Zašto se tako odraslo ne možemo odnositi i prema oružju? I nemojte reći da neće biti nikakve razlike jer će se luđaci uvijek nekako dočepati oružja. No ako bismo broj smrti u oružanim napadima mogli smanjiti za trećinu, godišnje bismo spasili 10.000 života. Isto tako, nemojte ni pokušavati prodati priču da će veći broj naoružanih građana spriječiti ili omesti napadače. Masovni ubojice obično se sami ubiju ili ih odmah uhvate pa ne vidim kakvog smisla ima priča o većem stupnju zaštite kad bi više ljudi nosilo oružje. Tragedija nije samo ova pucnjava u školi, već neprestane smrti diljem Amerike. Više Amerikanaca umre od oružanih ubojstava i samoubojstava u šest mjeseci nego što tijekom svih terorističkih napada u posljednjih 25 godina te rata u Afganistanu i Iraku. Što možemo učiniti? Trebalo bi početi s ograničenjem kupnje na jedan komad oružja mjesečno kako bi se osujetila trgovina oružjem. Isto tako, trebali bismo ograničiti prodaju spremnika s puno metaka pa ubojica ne bi mogao ubiti veći broj ljudi a da ne promijeni spremnik. Trebali bismo uvesti jedinstvene mjere za kontrolu kupaca oružja, čak i za kupnju za privatne potrebe. Serijski brojevi trebaju biti takvi da ih je teško izbrisati, a treba i podržati prijedlog savezne države Kalifornije da se na svaku čahuru utisne mikropečat kako bi se mogla povezati s određenim pištoljem.

"Doživjeli smo previše ovakvih tragedija u proteklih nekoliko godina", istaknuo je predsjednik Obama u dirljivom televizijskom obraćanju. U pravu je, no nije rješenje smo oplakati žrtve, već treba promijeniti politiku. Od njega u ovoj situaciji želimo vodstvo, a ne samo dirljive govore. Druge nam države mogu poslužiti kao vrijedan primjer. Nakon što je u 1996. godine u Australiji došlo do masovnog ubilačkog napada u kojemu je smrtno stradalo 35 ljudi, tadašnji konzervativni premijer odlučio je zabraniti strojnice. Zbog "državnog sporazuma o oružju" otkupljeno je 650.000 komada oružja, a preostalo oružje za privatnu uporabu podvrgnuto je strožim pravilima za izdavanje dozvola i sigurnu pohranu. Taj zakon nije ukinuo vlasništvo oružja u Australiji, ali je smanjio broj privatnog oružja za petinu, i to upravo one vrste koje se uglavnom koriste u masovnim napadima. Tijekom osamnaest godina prije nego što je zakon stupio na snagu, Australije je doživjela 13 masovnih oružanih napada, a u 14 godina nakon stupanja na snagu niti jedan. Prema podacima koje je sastavio Centar za istraživanje i kontrolu ozljeda pri Sveučilištu Harvard, stopa smrtnosti od vatrenog oružja pala je za više od 40 posto, a stopa samoubojstava za više od 50 posto. Možemo se ugledati i na Kanadu. Da biste tamo danas kupili pištolj, morate čekati 28 dana, a postoji i pametan sustav osiguranja: svaki kupac mora dovesti dvije osobe koje jamče za njega.

Nicholas D. Kristof