Englez David Cornwell, koji piše pod pseudonimom John le Carré, već je pedeset godina najprodavaniji autor, a njegovi romani složenih zapleta gotovo vape da ih se ekranizira.

Od 22 romana, koliko je dosad napisao, gotovo svaki se vrti oko filmski poželjnog predmeta špijunaže, a tek ih je sedam zakoračilo u opasan svijet velikog ekrana. (Tri su prilagođena u televizijske mini serije, a jedan u televizijski film.) Osmi dugometražni film snimljen po le Carréovu romanu, “Dečko, dama, kralj, špijun”, koji će se u kinima diljem svijeta početi prikazivati u prosincu, pravi je primjer opakih poteškoća s kojima se suočavaju filmaši u radu ovog prepredenog, suptilnog pripovjedača. Le Carréove priče odvijaju se na ničijoj zemlji, u spornom području razuma, moralnosti i očite istine. “Dečko, dama…”, roman objavljen 1974. godine, mračna je priča iz vremena hladnog rata, a istim se razdobljem bavi i jedan od naprodavanijih njegovih romana “Špijun koji je došao s hladnoće”. Ekranizacija iz 1965., u kojoj je glavnu ulogu ostvario Richard Burton, ostvarila je velik uspjeh kod kritike. Radi se o trećem le Carréovu romanu i izdavačkoj senzaciji. Više od godinu dana bio je na Timesovoj listi naprodavaniji knjiga, a dobar dio tog vremena na prvom mjestu. Knjiga je čitatelje privukla zbog očitog realističnog prikaza prljavog svijeta međunarodne špijunaže. Le Carréovi neuredni, depresivni špijuni nisu ni na koji način nalikovali na Jamesa Bonda Iana Fleminga, a David Cornwell, prije nego što je postao John le Carré, radio je u britanskoj obavještajnoj službi gdje očito nije susreo niti jednog agenta tipa 007.

Filmske adaptacije koje su uslijedile, poput “Deadly Affair” iz 1966. (prema romanu “Poziv za mrtve”) i “Rat u ogledalu” (1969.), nisu bile toliko uspješne, što upućuje na to da je čak i u ranoj fazi stvaralaštva njegova pripovjedačka tehnika bila presložena za prijenos na film. Le Carré je u engleskoj književnosti vjerojatno najveći ekscentrik u pripovijedanju još od vremena Josepha Conrada. Priče su mu pune digresija i dugih retrospektivnih nizova. Dugo kruži oko radnje, kao da je pokušava izvidjeti prije nego što krene u napad. Jezično tkivo njegovih romana također je složeno jer špijuni često govore nekim svojim žargonom koji se doima kao normalan govor, ali je posve suprotan tome. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća le Carréovi romani postali su složeniji i dvosmisleniji. “Dečko, dama, kralj, špijun”, njegov šesti roman, u vrijeme kad je objavljen bio je njegov najsloženiji pripovjedački čin.U tom romanu le Carréov najpoznatiji lik, blagi i iznenađujuće lukavi špijun George Smiley, pokušava otkriti sovjetsku krticu, to jest dvostrukog agenta u visokim redovima britanske obavještajne službe te sluša niz priča o uspjesima i neuspjesima svoje agencije. Često se vraća vlastitoj povijesti i ponovno interpretira sve što je mislio da zna. I autor i lik u nevolji u ovom su romanu ostvarili izvanrednu ulogu. BBC je 1979. godine “Dečka, damu…” pretvorio u mini seriju od šest sati, pa se zamršen zaplet mogao odvijati tako da ne trpe ni radnja ni publika.

Čak i ako ležerno gledate, morate biti jako pažljivi da biste sve pohvatali. Alec Guinness u ulozi Smileya nije bio samo očekivan potez, već i “nadahnut”. U novom “Dečku, dami, kralju, špijunu” hladni se rat vraća u punom mračnom i paranoičnom sjaju. Iako ga pratimo kroz vrlo zatamnjenu prizmu, svejedno se osjeća nostalgija.Vizualni stil redatelja Tomasa Alfredsona čudljiv je, prigušen i mračan, a ritam je kontemplativan. Kao da mu praćenje vremenskih mijena u radnji nije bilo dovoljan izazov, dodao je retrospekciju koje u romanu nema, sjećanje na božićnu zabavu na kojoj glavni likovi piju, pjevaju i plešu te na dobre dane kad su jedni drugima (gotovo) vjerovali. Film se na tu scenu opetovano vraća, bez ikakvog utjecaja na razvoj zapleta, a učinak je posve elegijski. Čudan je ton te scene. Le Carré, koji se nalazi među uzvanicima na zabavi, takav ton u svojim romanima nije razvijao. Međutim, možda je onima koji su proživjeli hladni rat, kao što je le Carré preživio, barem donekle čudno da je od njega prošlo već dvadeset godina.

Terrence Rafferty