Mnogim ljudima dizajn predstavlja sve one lijepe stvari koje si bogata društva izrađuju, popit iPadova, skupog nakita ili klasičnih automobila.“Dizajn za ostalih 90 posto: gradovi”, izložba pomalo nesretnog naziva, ali usprkos tomu vrlo nadahnjujuća, a koju je osmislio Državni muzej dizajna Copper-Hewitt iz New Yorka, trenutno se, do 9. siječnja, prikazuje u auli za posjetitelje zgrade Ujedinjenih naroda, i uopće se ne tiče te vrste dizajna.

Naime, izlošci su pomalo otrcani i ponekad sramotno jednostavni, pa se zapitate: “Zašto se nitko tomu ranije nije dosjetio?” Njihova ljepota očituje se u nečemu drugačijem. Oni daju gospodarska i pametna rješenja koja rješavaju probleme milijuna najsiromašnijih stanovnika svijeta.To je dizajn koji se pokušava nositi s crizama koje se već dugo doimaju nerješivima – globalnom pandemijom širenja siromašnih gradskih četvrti, kao i širenjem zaraznih bolesti.Drugim riječima, ovo je izložba o tome kako dizajn iznova osmišlja svijet. I upravo je to najuzbudljivije, bilo da je u pitanju Cupertino u Kaliforniji ili Uganda, gdje svakodnevno od HIVa umiru stotine ljudi dnevno, a novi je pametni sustav mobilnih telefona omogućio slanje poruka zdravstvenog sadržaja.Taj projekt se zove “Poruka za promjenu”, a rezultat je suradnje dvoje nizozemskih stručnjaka za komunikaciju i tehnologiju s lokalnim mobilnim operaterima i zdravstvenim organizacijama. U Kiberi, četvrti kenijskog grada Nairobi, najgušće naseljenoj siromašnoj četvrti u Africi, izazov je bio potpuno drugačiji. Naime, ovdje su stari štednjaci na ugljen i drva uzrok širenja respiratornih bolesti. Ulice su pune smeća i otpadaka. I zato je jedan arhitekst iz Nairobija dizajnirao zajednički štednjak, koji radi na otpatke koje stanovnici skupljaju u zamjenu za korištenje. U Tajlandu se u sklopu programa pod nazivom “Unaprjeđenje zajednice Baan Makong” već osam godina poboljšavaju uvjeti stanovanja u 5500 siromašnih četvrti te zemlje, tako što stanovnici surađuju s vladinim i nevladinim agencijama u osmišljavanju i stvaranju sigurnijih i čišćih mjesta za život.

Duž kanala Bang Bua u Bankoku, gdje na tisuće obitelji protuzakonito obitava u trošnim kućicama na vodi koje su povezane nestabilnim mostićima iznad zagađene naplavne vode, arhitekti obližnjeg Sveučilišta Sripatum osmislili su red kuća, samostalnih ili dvojnih objekata prema željama samih stanovnika. Uništene su stotine ruševnih građevina, a na njihovom mjestu izgrađene nove kuće, često od recikliranih vrata i drveta, na pouzdanim temeljima i pored starih trošnih nastambi, kako se zajednica ne bi razorila, a obitelji raselile.Osim što je poboljšao uvjete stanovanja i infrastrukturu, projekt u četvrti Bang Bua uključuje i nisko kamatne zajmove te obnovljive 30godišnje najmove, čime je stanovnicima omogućeno da postanu zakonski vlasnici navedene imovine. Time je dovršen ciklus izbacivanja zbog koje su siromašni prije ostajali u trajnom stanju bespomoćnosti i beznađa.“Gradovi su vrlo složeni, a najbolji arhitekti i dizajneri pokazuju nam kako uobličini zamisli koje su ponekad iznimno jednostavne”, izjavila je Cynthia E. Smith, kustosica izložbe. “Dobar dizajn predstavlja nov pogled na problem, ali ponajviše je rezultat slušanja ljudi koji žive u tim zajednicama. U pitanju je milijarda ljudi koji danas žive u nezakonitim naseljima. Na njih možemo gledati kao na milijardu problema ili milijardu rješenja.”Prema podacima Programa Ujedinjenih naroda za ljudska naselja, do 2030. godine ta će se milijarda udvostručiti, a do 2050. utrostručiti. Tada će svaki treći stanovnik Zemlje živjeti u naseljima sličnima favelama u Brazilu ili siromašnim straćarama Ekvadora, Južne Afrike, Tunisa, Nepala i sl. Cynthia E. Smith nekoliko je godina proučavala što dizajneri čine kako bi poboljšali uvjete života u tim i sličnim mjestima. Kao u četvrti Bang Bua, jedna je pouka zapanjujuće očita: potreba da navedemo siromašne da sami iznađu rješenja.

Projekti obnove gradskih područja bez iznimke su najuspješniji kada se njima pristupa na razini samih stanovnika, a ne kada ih pokušava riješiti neka viša instanca. Somsook Boonyabancha, osnivačica i ravnateljica Azijske koalicije za prava na stanovanje, za katalog izložbe je izjavila: “Upravo siromašni su oni koji stvaraju i primjenjuju najopsežnije i najdalekosežnije sustave za rješavanje problema siromaštva, stanovanja i osnovnih uslužnih službi.”U Diademi, golemom industrijskom gradu pored Sao Paula u Brazilu, 30 posto stanovnika živjelo je u favelama. Vlada se obratila stanovnicima za savjet i zamolila ih za pomoć pri određivanju prioriteta izgradnje, na kojoj su radili sami stanovnici te zajednice. Zahvaljujući programu zemljišnog zakupa, stanovnicima je pruženo pravo obitavanja na njihovom zemljištu u trajanju od 90 godina, čime su potaknuti na održavanje domova i ulaganje u susjedstvo. Stanovnici su pomogli popločiti i proširiti ulice, uvesti pitku vodu i sanitarne čvorove. Prema riječima Cynthije Smith, danas samo tri posto stanovnika Diademe živi u favelama, a godišnja stopa ubojstava, standardna mjera određivanja javnog reda i zdravstvenog stanja, pala je na 14,3 u sto tisuća s čak 140, koliko je iznosila tijekom 1990ih.Medellin u Kolumbiji nekad je bio svjetsko središte narko kartela, umorstava i očaja. Ondašnji progresivni politički vođe prije desetak godina odlučili su uložiti izdašna sredstva u najgore siromašne četvrti i izgraditi sustav tramvaja koji će povezati centar grada s izoliranim područjima prepunih zločina koja se šire po okolnim brežuljcima.

Oko stupova tog novog prijevoznog sustava izgrađene su nove knjižnice i parkovi, državne škole i pločnici, pa je najljepša i najambicioznija gradska arhitektura preselila u najsiromašnije gradske četvrti. Medellin se izmijenio iz korijena.U senegalskom gradu Dakaru, arhitekti i dizajneri su u suradnji s lokalnom zajednicom razvili sustav navodnjavanja u svrhu recikliranja otpadnih voda u siromašnoj četvrti pod nazivom Yoff. A u La vegi, jednom od naselja na strmim obronicima oko venezuelanskog grada Caracasa, skupina arhitekata i strojara surađuje s geolozima i, naravno, lokalnim stanovništvom, u izradi niza novih terasa, kako bi se olakšao uspon, a zajednica povezala.U indijskom gradu Pune, jednom od brojnih gradova te zemlje koji naglo raste i razvija se, radnici se neprestano sa svojim obiteljima seljakaju iz jedne u drugu neformalnu nastambu, prateći građevinske projekte. Posljedica toga je da im djeca često nisu ni upisana u školu. Kao odgovor na to, prije deset godina ekipa arhitekata i dizajnera odlučila je dovesti školu njima putem autobusaučionica za 25 učenika koji dolaze po učenike do mjesta stanovanja. U Bangladešu je lokalni arhitekt Mohammed Rezwan osmislio i izradio “zajedničke čamce za spašavanje” koji služe kao plutajuće škole, knjižnice i liječničke klinike. Danas u Bangladešu plove 54 Rezwanova čamca, čije usluge koristi 90.000 obitelji.

Michael Kimmelman

Plutajuća škola u Bangladešu

Uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti

Digitalna otpornost na ispitu u praksi: Kako se sektor nosi s DORA-om?

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života