Jedan od prvih potvrđenih slučajeva koronavirusa u Velikoj Britaniji bio je čovjek iz Brightona koji je smatran „super-širiteljem” nakon prenošenja virusa na šest ili sedam osoba, piše The Independent.
Ovaj obrazac prijenosa s jednog pojedinca na mnoge druge je neobičan; do sada je koronavirus prelazio samo na dvije ili tri osobe sa svakog zaraženog pacijenta.
Pa zašto neki ljudi šire viruse na veći broj ljudi nego drugi, što ih čini super-širiteljima i je li to koristan medicinski termin ili samo način demoniziranja pojedinca za nešto izvan njegove kontrole?
Što je super-širitelj?
Iako to nije striktno definirala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), općenito se smatra da se super-širitelj odnosi na bolesnika koji zarazi znatno više osoba oboljelih od bolesti nego obično.
Do sada smo s koronavirusom vidjeli u prosjeku dvije ili tri zaražene osobe za svakog pacijenta. Ali zato što je to samo prosjek, naravno, neki će zaraziti više ljudi, a drugi manje.
Mark Woolhouse, profesor epidemiologije zaraznih bolesti na Sveučilištu u Edinburghu, izjavio je da sa super širiteljem idite samo kraj tog [prosječnog] obrasca distribucije.”
To znači da bi se kod bolesti koje nisu koronavirus definicija super-širitelja mogla razlikovati jer je prosječan broj zaraženih osoba za svakog pacijenta različit (na primjer, tijekom izbijanja SARS-a 2002. godine osoba je morala zaraziti najmanje osam osoba kako bi se kvalificirala kao super-širitelj).
Što čini super-širitelja?
Uspostavljeno pravilo 20/80, staro najmanje dva desetljeća, govori kako će jedan od pet ljudi u populaciji vjerojatno biti odgovoran za 80 posto prijenosa, a samim tim biti i super-širitelj.
„Ne znamo zašto su neki ljudi super širitelji, medicinsko pitanje je radi li se samo o slučajnosti i posebno nesretnom slijedu događaja ili u toj osobi ima nešto drugačije.”, razmatra profesor Woolhouse.
On kaže da postoje dvije moguće teorije. „Jedan od razloga mogao bi biti da neke osobe izbacuju velike količine virusa tako da je vjerojatnije da će to prenijeti na više ljudi.
„Također je vjerojatno da će takva osoba biti bolesnija i veća vjerojatnost da će biti hospitalizirana i stoga predstavlja rizik u svezi s bolničkim prijenosom”.
Međutim, prof. Brendan Wren, profesor mikrobne patogeneze na Londonskoj školi higijene i tropske medicine, kaže kako još uvijek nema jasnih dokaza da se to događa s koronavirusom.
Druga teorija, kaže prof.Woolhouse, je da se ovi super-širitelji bolje nose s virusom i ne pokazuju nikakve simptome pa se ponašaju normalno i ne znaju da ga imaju.
Kaže kako nije moguće da super-širitelji to znaju o sebi i vjerojatno je u igri više čimbenika.
Naravno, dolaskom u kontakt s više ljudi – bilo putem posla ili redovitim putovanjem, na primjer, na prenapučenim mjestima ili na dugim letovima – može se povećati vjerojatnost prijenosa virusa od onih koji su izoliraniji.
Dr. Stephen Griffin, izvanredni profesor Sveučilišta u Leedsu, kaže da termin super-širitelj podrazumijeva da je dotična osoba inherentno sposobnija prenijeti bolest u odnosu na druge.
„Zapravo, mora se imati na umu kako širenje virusa poput koronavirusa ovisi o nizu čimbenika koji u konačnici čine „transmisivni događaj”. To će ovisiti o pacijentu i stadiju bolesti u kojoj se nalaze, ponašanju, okolišu i vremenu.”
Hoćemo li koristiti izraz super-širitelj?
WHO nije službeno upotrijebio termin super-širitelj za opisivanje pacijenata, a javno zdravstvo u Engleskoj je također potvrdilo Independent-u da ga ne koristi.
Profesor Woolhouse kaže da termin može biti koristan u nekom kontekstu, ali i da moramo biti oprezni kako se primjenjuje. „Iako prepoznajem termin super-širitelja u smislu epidemiologije, ne bih opisao osobu kao super-širitelja, rekao bih kako je to „super-prenosivi događaj” umjesto toga.
‘Opisao bih povijest ovog slučaja [čovjeka u Brightonu], primjerice, kao super-prenosivu manifestaciju jer je za razlog što se to dogodilo odgovorno niz stvari, uključujući pojedinca, virus, povijest kontakta – mješavinu brojnih čimbenika koji se spajaju.’.
„Nema konteksta da se kaže kako je ova osoba učinila nešto loše. Još uvijek ne znamo biologiju tog virusa.”
Dr. Sylvie Briand, ravnateljica za pandemijsku i epidemijsku bolest WHO-a, slaže se i zabrinuta je da će osobe označene kao super-širitelji biti stigmatizirane. “Moramo razgovarati o događaju super-širenja, a ne o ljudima. [okolnosti i situacija čine prijenos mogućim, a ne sama osoba.”
Gdje smo još vidjeli događaje super-širenja?
Super-širenje je obilježje gotovo svakog virusnog izbijanja diljem svijeta i važan je dio širenja bolesti, posebno u ranim fazama kada se treba zadržati u ljudskoj populaciji.
Dokumentirano je još u 1900-ima kada je jedna žena, Mary Mallon, zarazila 51 osobu tifusom iako sama nije imala simptome.
U epidemiji ebole 1995. godine u Demokratskoj Republici Kongo, smatra se kako su dvije osobe zarazile oko 50 osoba. Prilikom izbijanja istog virusa 2014. godine, dobro je dokumentirano da se smatra da je pogreb bio polazište za 100 novih lanaca prijenosa.
U epidemiji SARS-a 2002-2003., u Singapuru je bilo super-širitelja koji su zarazili po 10 osoba.
Jedan student srednje škole u Finskoj zarazio je još 22 osobe ospicama 1998. godine, iako ih je osam bilo cijepljeno.
Mijenja li ovo način kako se nosimo s koronavirusom?
Javno zdravstvo Engleske poručuje kako pojava super-širitelja u Velikoj Britaniji nije promijenila strategiju.
„Bilo bi lijepo kada bi, u odgovarajućem trenutku, shvatili više [o super-širiteljima] i potom ih mogli usmjeriti tijekom izbijanja bolesti”, kaže profesor Woolhouse. „Međutim, to zasad ne mijenja način na koji se nosimo s tim, samo pojačava značaj sadašnje strategije”.
Preveo: Goran Jungvirth
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu