Europska unija ponovno ulazi u ključnu fazu energetske preobrazbe. U Bruxellesu se vode intenzivni pregovori o tome kako i kada u potpunosti zabraniti uvoz ruskih energenata – plina, nafte i LNG-a. Cilj je ne dopustiti Kremlju da energente koristi kao geopolitičko oružje, smanjiti ranjivost europskoga gospodarstva i zatvoriti financijske kanale koji posredno hrane agresiju na Ukrajinu. No, dok Parlament zagovara bržu i strožu zabranu, Vijeće ostavlja prostor za dulje prijelazne rokove.
Zastupnik Davor Ivo Stier ističe da je pitanje rokova danas manje tehničko, a mnogo više političko – jer Europa, tvrdi, tehničke uvjete za prestanak ovisnosti već ima.
JANAF-ov naftovod može u cijelosti zamijeni ruske tokove prema Mađarskoj i Slovačkoj
Ključna razlika između Parlamenta i Vijeća tiče se rokova. Parlament želi potpunu zabranu uvoza ruskog plina već 2027., dok Vijeće zagovara blaži, postepeniji pristup.
“Pregovori su u tijeku, ali točno je da Parlament traži bržu zabranu – godinu dana ranije. Osim toga, Parlament ide korak dalje i traži ukidanje uvoza ruske nafte te ukidanje postojećih iznimki za Mađarsku i Slovačku”, kaže Stier.
Zašto takva odlučnost?
“Europa danas već ima sve što je potrebno za potpunu obustavu uvoza ruske nafte. JANAF-ov naftovod ima dovoljan kapacitet da u cijelosti zamijeni ruske tokove prema Mađarskoj i Slovačkoj. To su potvrdile tehničke analize i testiranja kapaciteta. Dakle, s tehničke strane – Europa je spremna. Zato više ne govorimo o inženjerskom ili logističkom izazovu, nego isključivo o političkoj odluci.”
Stier naglašava da je ova odluka pitanje dosljednosti: “Ako dopuštamo iznimke, šaljemo signal da sankcije imaju rupe. Parlament traži njihovo ukidanje jer EU mora pokazati dosljednost i smanjiti stratešku ranjivost.”
Europa mora graditi vlastite izvore – geotermalnu energiju, vodik, nuklearku gdje je to moguće
Jedno od ključnih pitanja u raspravi jest hoće li Europa, prekidajući ovisnost o Rusiji, jednostavno upasti u novu ovisnost, ovaj put o dobavljačima s Bliskog istoka ili iz Sjeverne Afrike?
Stier tvrdi da taj rizik postoji, ali da se može izbjeći strateškim pristupom.
“Moramo graditi diversificiranu i otpornu energetsku strukturu, koristeći više održive i europske izvore kao što je geotermalna energija. Za Hrvatsku i velik dio Europe, geotermalna energija predstavlja ogroman potencijal. U Panonskoj regiji imamo geotermalne resurse koji mogu osigurati stabilnu, niskougljičnu energiju i grijanje, što nam daje lokalnu neovisnost. Upravo zbog toga smo oformili višestranačku grupu koja vrši pritisak na Europsku komisiju da 2026. konačno pripremi Akcijski plan za geotermalnu energiju”
Uz geotermalnu, naglašava i ulogu vodika: “Vodik možemo koristiti bez oslanjanja na uvoz fosilnih goriva – u industriji, transportu, skladištenju.”
Ipak, odbacuje ideju da bi nuklearna energija ili domaća fosilna polja trebala biti tabu.
“Europa ne smije bježati od razvoja nuklearne energije niti od eksploatacije vlastitih plinskih i naftnih polja. Trebamo sve dostupne resurse, uz jasno planiranje i izgradnju interkonekcija i skladišta. Samo tako ćemo izbjeći zamjenu stare ovisnosti novom.”
Hrvatska u fokusu: Možemo biti čvorište – i za fosilne i za buduće zelene tokove
Hrvatski LNG terminal na Krku postao je jedan od simbola europske diversifikacije. Stier tvrdi da se to u Bruxellesu itekako vidi:
“LNG terminal na Krku strateški je instrument za diversifikaciju opskrbe u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. To potvrđuje ispravnost odluke o njegovoj izgradnji i proširenju.”
Naglašava i da se u europskim dokumentima – osobito u tzv. ‘roadmapu’ Komisije prema ukidanju ruskog energetskog uvoza – Hrvatska spominje kao ključna alternativa za opskrbu naftom u Mađarskoj i Slovačkoj.
Potencijal, smatra, ide i dalje od fosilnih tokova.
“Hrvatska može biti čvorište i za buduće zelene tokove: geotermalnu energiju, vodik, interkonekcije prema susjednim zemljama. Ako nastavimo ulagati u infrastrukturu, uz potporu EU, možemo postati značajan čimbenik u europskoj energetskoj tranziciji.”
Posebno ističe i ulogu hrvatskih kompanija koje su već prepoznate u Europi u izgradnji ili obnovi električne mreže i drugih infrastrukturnih projekata.
Najskuplja energija je ona koje nema. Tranzicija mora biti realna – i geopolitička
Zabrana ruskih energenata i ubrzana tranzicija zahtijevaju ogromna ulaganja. Tko će ih platiti?
“Najskuplja je energija koju nemate i morate je uvoziti po najnepovoljnijim uvjetima. Zato tranzicija nije samo klimatska tema nego i pitanje međunarodnog poretka”, kaže Stier.
Upozorava da EU mora izbjeći scenarij u kojem tranzicija slabi njezinu industrijsku konkurentnost.
“Europa ne može biti globalno konkurentna ako plaća energiju tri puta više nego SAD. Zato neke ciljeve i rokove treba postaviti s više realizma.”
A što je s najranjivijima?
“Iskustvo pokazuje da je snažna ekonomija najbolja zaštita. Ako zbog previsokih troškova energenata oslabi gospodarstvo, prvi će stradati oni najranjiviji.”
Geopolitička autonomija: Green Deal je zamišljen u svijetu koji više ne postoji
Na pitanje je li EU ovim mjerama doista postala geopolitički snažnija ili i dalje uglavnom reagira na krize, Stier otvoreno kaže:
“EU je smanjila ovisnost o Rusiji – ali tek nakon 2022. Prije toga bilo je previše pogrešnih poteza. Zatvaranje nuklearki u Njemačkoj samo je povećalo ovisnost o ruskom plinu. I sjetite se koliko je otpora bilo prema LNG-u na Krku.”
Smatra da se Europa promijenila, ali ne dovoljno:
“Postojeći klimatski ciljevi i rokovi ne mogu se ispuniti bez produbljivanja ovisnosti o kineskoj tehnologiji. To nije održivo. Potreban je veći pragmatizam.”
Otvoren je i po pitanju samog europskog zelenog okvira.
“Green Deal osmišljen je u vremenu i svijetu koji više ne postoje. Moramo ga prilagoditi novim geopolitičkim okolnostima”, poručuje.
Kao pozitivan primjer navodi nedavno parlamentarne odluke.
“Prošli tjedan revidirali smo i pojednostavili direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti i dužnoj pažnji za održivo poslovanje, smanjujući administrativni teret. To je smjer kojim treba ići.”
Politička hrabrost ili strateška ranjivost?
Europa ubrzano napušta ruske energente – ali ritam tranzicije još se definira. Parlament želi brže rezove, Vijeće traži više vremena. U središtu tog procesa stoji pitanje hoće li EU izgraditi sustav koji je doista otporan, raznolik i geopolitički autonoman, ili će se ponovno naći u poziciji da reagira tek kad kriza izbije.
Za Davora Ivu Stiera, odgovor ovisi o političkoj volji:
“Europa ima tehnologiju i infrastrukturu. Ono što joj treba jest politička odluka da postane doista energetski i geopolitički neovisna.”
*Sadržaj omogućio Europski parlament
