Nicolas Nikola Baron Adamovich, direktor hrvatskog predstavništva druge po veličini njemačke banke Commerzbank, na prvi pogled izgleda kao tipičan Nijemac. No njegov gotovo besprijekoran hrvatski jezik otkriva domaće korijene. Nicolasov otac podrijetlom je Hrvat rođen u Osijeku koji je napustio još kao dijete. Njegov djed je s obitelji četrdesetih godina prošlog stoljeća napustio Hrvatsku i otišao u Kolumbiju u kojoj je Nicolas proveo jedanaest godina. Majka mu je Njemica, pa kada su mu se roditelji vratili u Europu, prvo u Rumunjsku, a potom u Mađarsku, on je ostao u Njemačkoj u jednom internatu gdje je išao u školu. Kad mu je otac otišao u mirovinu, roditelji su mu se vratili u Zagreb, točnije u domovinu iz koje su i krenuli u bijeli svijet. Iako Nicolas živi u Zagrebu, za sebe ističe da je pravi Slavonac.

Kako je izgledao Vaš život u Kolumbiji?
Kolumbija nije klasična južnoamerička zemlja u koju su se doseljavali hrvatski imigranti pa nije bilo velike zajednice kojoj bismo pripadali. Budući da smo mi kod kuće u Bogoti govorili samo njemački i španjolski, jer mi je pokojna majka Njemica, a otac je tečno govorio njemački od malih nogu, tim više što je radio za njemačku tvrtku, roditelji su željeli da brat i ja naučimo hrvatski. Jedva smo našli jednoga starijega gospodina iz Hrvatske koji nas je htio podučavati. No kada je preminuo, više nije bilo nikoga tko bi nas podučavao tako da zapravo nisam naučio naš jezik kao dijete, nego tek u kasnijoj dobi, kada sam došao u Zagreb.

Kao hrvatski imigranti u Južnoj Americi, kako ste njegovali hrvatske običaje?
Pa najviše kroz hrvatske kulinarske specijalitete. Premda u Kolumbiji nije bilo moga najdražeg jela, kulena, pripremala se sarma koju i dandanas obožavam. Kada je moja obitelj napustila Hrvatsku i otišla u Kolumbiju, nov život i egzistenciju izgradila je upravo na jednoj hrvatskoj biljci – hrenu. Na malom zemljištu uzgajali smo i prodavali hren koji je i danas izuzetno zanimljiv začin u Kolumbiji, posebno među židovskom populacijom.

Kada ste prvi put došli u Hrvatsku, zemlju svojih predaka?
Prvi sam put bio ovdje kasnih osamdesetih, nešto prije Domovinskog rata. No tada su stvari bile daleko drukčije nego danas. Vladao je drugi politički sustav, sustav koji je bio i zaslužan za odlazak moje obitelji iz Hrvatske. Moji su u Slavoniji bili veliki zemljoposjednici i vrlo poznata obitelj koju su socijalisti etiketirali kao neprijatelje naroda pa smo nakon Drugoga svjetskog rata ostali bez svega. Zato se nitko iz obitelji i nije vratio u Hrvatsku dok taj sustav nije zamijenila demokracija.

Koliko se, prema Vašemu mišljenju, Hrvatska promijenila u ovih 20-ak godina, otkada ste prvi put došli u Zagreb?
Promjene su velike, današnja je Hrvatska neusporediva s onim što sam zatekao u osamdesetima. Inače, ja sam u Hrvatskoj bio i sredinom devedesetih godina kako bih konačno naučio jezik na sveučilištu, ali formalno to nije bilo moguće. Tada sam već studirao u Švicarskoj i bio sam izgrađen čovjek. U Zagrebu sam tada boravio nekoliko mjeseci i imao sam priliku dobro upoznati grad koji se od tada mnogo promijenio. Primjećuje se napredak u površnim stvarima poput gradskih fasada koje su sada dosta obnovljene. Čini mi se da domaće stanovništvo prebrzo zaboravlja kako je Zagreb nekada izgledao i da je to danas moderan grad, metropola europskih vizura. Premda ima još posla, urbanizacija je uzela maha.

Stranci često ističu kako su Hrvati neradnici, kako nemaju razvijene radne navike. Smeta li Vama taj naš odnos prema poslu: Nije posao zec, neće pobjeći?
Moram priznati da mene to ne smeta i ne bih se ni složio da su te osobine toliko izražene u Hrvatskoj. Tko god je radio u drugim zemljama ove regije, svjestan je da je hrvatski mentalitet prozapadniji od, primjerice, rumunjskog ili od drugih naroda u okruženju. Nismo mi baš pravi Balkanci kao što mnogi izvan Hrvatske vjeruju. Ipak je Hrvatska oduvijek bila dio zapadnog svijeta. Prosječni Hrvat, pa tako i poslovni čovjek, jest malo ležerniji, ali se drži dogovora i zna se organizirati.

Kako danas izgleda Vaš život u Hrvatskoj?
Ovdje sam 4,5 godine. Tu je i moja obitelj, žena i mojih četvero djece. Da oni nisu tu, ne bih ni ja došao. Svi govore hrvatski jezik jako dobro, čak ga je i supruga naučila. Najstariji sin ima devet godina, kćerkica osam, a preostala dva sina šest i tri godine. Oni idu u njemačku školu u Eurocampusu, u kojem je i moja supruga neko vrijeme bila učiteljica. Njima se ovdje sviđa, klincima je tu OK, a i supruga je zadovoljna. Imamo velik krug prijatelja, što Hrvata, što stranaca, i stvarno se ne možemo žaliti. Kvaliteta života ovdje je vrlo visoka pogotovo za obitelj. Najviše se veselimo vikendima jer možemo pobjeći na more, skoknuti do Njemačke ili Austrije. Evo upravo smo se vratili sa skijanja. Katkad jednostavno ostajemo doma i uživamo u odmoru i jedni u drugima. Uz četvero djece nama je dovoljno veselo kod kuće. Obožavamo hrvatsku obalu, volimo Lošinj, Novi Vinodolski, Dubrovnik, Split, Primošten, ali kao pravi Hrvat nemam jedino vikendicu na moru, to sam preskočio.

Jeste li gurman? Uživate li u hrvatskoj hrani?
Obožavam slavonsku kuhinju premda sam svjestan da nije najzdravija zbog masnoća. Sve što se jede u Slavoniji često je na mom stolu. Volim i dalmatinske specijalitete: ribu, maslinovo ulje i masline, dobro vino. Za razliku od slavonske to je zdrava hrana.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

Kao pravi Slavonac, jeste li se ikad odvažili sudjelovati na kolinju? Jeste li se okušali u pripremi kobasica, kulena i sl.?
Ne, nisam i ne vjerujem da ću to ikada raditi.

Volite li hrvatska vina? Koja su Vam najdraža?
Kao Slavonac moram naglasiti da su mi najdraža slavonska vina, slavonske sorte. Belje radi fantastična vina, ali volim i dalmatinska. Ovdje doista postoji velik izbor, ali treba znati što se isplati kupiti. U usporedbi s vrhunskim vinima u zapadnoj Europi domaća su vina vrlo skupa.

Pratite li hrvatski sport? Za koga navijate?
Naravno da pratim, pogotovo nogomet jer ga i sam igram. Zdušno navijam za hrvatsku reprezentaciju. No volim i rukomet i košarku, rado pogledam i utakmice Medveščaka.

Niste dinamovac?
Ne. Iako živim u Zagrebu pa bih trebao navijati za Dinamo, nisam se pronašao u hrvatskom klupskom nogometu.

Kako strana poslovna zajednica percipira Hrvatsku?
Mislim da nitko ne razmišlja o tome kako idealan hrvatski biznismen treba izgledati. Svi su za Hrvatsku čuli, svi znaju za velike sportske uspjehe ove male nacije, poznaju neke hrvatske iseljenike koji su pokrenuli uspješan posao, ali zapravo često ne razlikuju Hrvate od drugih balkanskih naroda i nisu svjesni da Hrvati ne vole takve usporedbe. Mogu reći da je dojam o Hrvatskoj i vašim financijskim institucijama u bankarskom svijetu dobar. Mnogi u Europi smatraju da su vam banke profesionalno vođene, da su kadrovi na visokoj razini, bankarski je sektor razvijeniji nego u istočnijim zemljama, i to dovoljno govori. I ovdje je mišljenje Hrvata o sebi sigurno negativnije od mišljenja što ga imaju stranci. Drugi su problem investitori. Njima posebno smeta velika birokracija, dugotrajnost sudskih sporova s neizvjesnim ishodom, lokalni moćnici koji ne dopuštaju razvitak novih ulaganja, neatraktivan porezni sustav, velike plaće koje najčešće ne prati velika produktivnost, visoka davanja na plaće. Poslovna klima nije najbolja i nadam se da će novi Vladin tim, posebno potpredsjednik Vlade za ulaganja, to nastojati ispraviti jer su nove investicije generator rasta hrvatskoga gospodarstva.

Koji su planovi Commerzbanka u Hrvatskoj?
Mi ćemo sigurno do daljnjega ostati ovdje kao predstavništvo. Nemamo planova širiti se. Zadovoljni smo svojom prisutnošću, nismo previše vidljivi, ali ipak imamo velike poslove u pozadini, pretežito s bankama. Povlačiti se zasigurno nećemo.