Nedavni istup Grega Smitha, bivšeg zaposlenika Goldman Sachsa, u New York Timesu kao da je potvrdio optužbe mnogih filozofa, sociologa i ekonomista protiv glavnih aktera na Wall Streetu za brojna zla koja su zadesila moderno društvo. Smith je na dan kad je dao otkaz opisao ovu gigantsku investicijsku banku kao “najotrovnije i najdestruktivnije okruženje koje je ikad vidio”, navodeći kompanijino skandalozno postupanje prema klijentima kao glavni razlog svog odlaska. “Bilo mi je zlo slušati službenike kako pričaju o deranju klijenata”, rekao je, otkrivajući da brojni Sachsovi direktori klijente privatno nazivaju “muppettima”. Ova riječ označava lutke, kao Kermita i Miš Piggy u Muppett Showu, ali se pogrdno rabi i u smislu “papak”. Po Smithu, ozračje u kompaniji kvari mlade zaposlenike koji su tek počeli raditi. “Tko sjedi u kutu i sluša o papcima, iskapanju očiju i izvlačenju para teško može poslati uzoran građanin”, zaključio je ozlojeđeni eks-sachsovac. Goldman Sachs se odmah oglasio s priopćenjem u kojemu je pripisao Smithove izjave nezadovoljstvom zbog neispunjenih očekivanja u pogledu napredovanja. Ne bi Goldman Sachs nikad išao protiv klijenata. Uostalom, moto kompanije je “interesi klijenata uvijek su na prvom mjestu”. Kako ironično, otkrilo se da je Goldman Sachs bio konzultant nasljednika Jima Hensona, tvorca Muppett Showa, kad su ovi 2003. za 78 milijuna dolara otkupili Jim Henson Company od Em.Tv & Merchandisinga! Možda je baš ta operacija nadahnula Sachsove direktore da uvedu termin “muppett” u svoj žargon. Glasoviti redatelj Michael Moore mora da je bio sretan čitajući Smithovo izlaganje, budući da je i sam u filmu “Kapitalizam: Ljubavna priča iz 2009.” nazvao Goldman Sachs jednim od krivaca za raspirivanje i usmjeravanje financijske krize radi pogodovanja najbogatijima.

Enormno bogatstvo
Razularena pohlepa kapitalista s Wall Streeta, potjera za brzim i maksimalnim profitom bez obzira na kolateralnu štetu i odsustvo državne kontrole nad bankama i fondovima mnogima ulijeva strah u kosti. Ne, naravno, i samim sudionicima kapitalnih tržišta. Tako je londonski trader Alešio Rastani prošlog rujna oduševljeno iznio tvrdnju da “svijetom ne upravljaju vlade, nego Goldman Sachs”, predviđajući skori krah eurozone i katastrofu za milijune štediša. “Većina nas tradera ne mari hoće li ekonomija biti sređena (…), naš je posao da zaradimo na krizi. Sanjao sam o ovome tri godine. Svake noći idem u krevet i sanjam o novoj recesiji (…). Tko zna što treba učiniti, tko ima pravi plan, može zaraditi puno novca na ovome.” Kako se investicijske banke i fondovi uspijevaju enormno bogatiti? Kojim se sredstvima služe, povrh vlastitog talenta i odsustva zakonske regulative? Ključne je pojmove s tržišta kapitala teško objasniti običnim smrtnicima, u što se uvjerio i Michael Moore snimajući spomenuti film o kapitalizmu. Nakon što su ga mnogi stručnjaci odbili, uspio je nagovoriti Marcusa Haupta, bivšeg dopredsjednika bankrotiralog Lehman Brothersa, te harvardskog profesora Kennetha Rogoffa da mu definiraju neke od ključnih pojmova, konkretno financijskih derivata kao što su Credit Default Swapovi. Ni jedan ni drugi nisu uspjeli dati razumljivu definiciju, što je Moorea navelo da zaključi da složen sustav i terminologija postoje samo zato da “unesu zbrku i omoguće krivcima da se izvuku bez kazne”. Možda ćemo mi biti uspješniji u definiranju nekih od glavnih financijskih proizvoda i tehnika pomoću kojih banke i fondovi “vladaju svijetom”.

CDS je derivat kreditnog tržišta i jedan od famoznih financijskih proizvoda s kojima veliki igrači s kapitalnih tržišta izvode nevjerojatne ekshibicije. CDS je kratica od Credit Default Swap (doslovno “razmjena kreditne ogluhe”), što se u Hrvatskoj naziva osiguranje od kreditnog rizika ili osiguranje naplate duga, iako se ne radi o klasičnoj polici osiguranja. CDS je ugovor između dvije stranke od kojih jedna kupuje, a druga prodaje osiguranje za slučaj da netko (primjerice država ili tvrtka) neće podmiriti neku obavezu. Kupac osiguranja plaća prodavatelju premiju od približno tri do pet posto tijekom ugovornog razdoblja, tipično pet godina, a prodavatelj kupcu jamči da će mu platiti ugovoreni iznos ako se dogodi slučaj opisan u ugovoru – recimo, da Grčka ne plati prinose na obveznice u roku. Izvorna je zamisao bila da vlasnici vrijednosnica kupe osiguranje koje bi im nadoknadilo gubitke u slučaju da ne uspiju naplatiti neko potraživanje od vjerovnika.U pravilu su svi kupci CDS-ova bili vlasnici potraživanja na koji se pojedini CDS odnosio. Međutim, od kraja devedesetih broj kupaca i prodavatelja CDS-ova se širi, kao i spektar vrijednosnica na koje se CDS-ovi odnose. Na tržištu su se pojavili CDS-ovi za nove derivate kao što su hipotekarne vrijednosnice (MBS) tako da je jedan sumnjivi i špekulativni financijski proizvod počeo služiti kao “jamstvo” za naplatu drugog sumnjivog i špekulativnog financijskog proizvoda.

Nedostatak regulative
Zahvaljujući odsustvu regulative na polju CDS-a, tržište tim derivatima je od 2000. do kraja 2007. nabujalo od 900 milijardi do 45 bilijuna (tisuća milijardi) dolara! Pritom je najmanje 20 bilijuna, a sigurno i više, otpadalo na čistu špekulaciju, odnosno klađenje hoće li dužnik X podmiriti dug prema vjerovniku Y. Pritom ni kupac ni prodavatelj CDS-a nije bio ni dužnik ni vjerovnik. Otprilike kao da su se kladili na ishod nogometne utakmice, samo što se oklade na tržištu CDS-ova kreću od 10 milijuna pa do više milijardi dolara svaka. Problem? Kad pukne neki od balona poput nekretninskog u SAD, Španjolskoj ili Irskoj, lančanom reakcijom dolazi do bankrota brojnih kompanija i novčarskih institucija, a svaki bankrot aktivira isplatu niza CDS-ova. A ako je neka banka prodala jako puno CDS-ova, mora isplatiti basnoslovne iznose “oklada” svojim klijentima. šsvicarski je Swiš Reinsurance 2007. i 2008. na isplati samo dva CDS-a izgubio 1,34 milijarde dolara; američki AIG je 2009. pretrpio gubitak od 20 milijardi dolara većinom na CDS-ima vezanima za neslavne drugorazredne hipotekarne kredite, koji su i okinuli financijsku krizu 2007.-2009. MBS su financijski proizvod u korijenu globalne krize koja je vrhunac dosegla 2007. i 2008., no čije se posljedice osjećaju i danas. MBS su kratica za Mortgage Based Securities (vrijednosnice temeljene na hipotekama), a postale su noćna mora kupaca širom svijeta. Radi se o derivatu izvedenom iz hipotekarnih kredita, koji crpi vrijednost iz potraživanja zajmodavca prema zajmoprimcu. Kreditne institucije stvaraju MBS tako što u njega “upakiraju” veći broj pojedinačnih kredita i taj paket prodaju zainteresiranim ulagačima. Izdavatelj MBS-a od kupca dobije gotovinu, a zauzvrat mu je dužan plaćati prinose u ugovorenim intervalima. Prinosi na MBS su obično viši od vladinih obveznica pa su načelno privlačni brojnim institucijskim ulagačima kao što mirovinski i hedge fondovi.

MBS-ovi su se našli upleteni u krizu nakon što su američke Federalne rezerve 2001. u namjeri da potaknu gospodarstvo snizile kamate na rekordno nizak nivo. To je izazvalo navalu na stambene kredite u SAD i na povećanu potražnju za nekretninama, praćenu rastom cijena. Vjerojatno predviđajući da će cijene nekretnina vječno rasti, banke su počele davati kredite bez depozita i bez provjere kreditne sposobnosti građana: bile su to neslavne drugorazredne ili subprime hipoteke. S vremenom su kamate opet podignute pa su mnogi dužnici postali nesposobni otplaćivati rate. Masovne su ogluhe 2006. i 2007. dovele do milijuna ovrha, a povećana ponuda kuća srozala je cijenu nekretnina i poharala bilance kreditnih institucija. Budući da vojska dužnika nije vraćala kredite, svi MBS-ovi temeljeni na lošim hipotekarnim kreditima izgubili su na vrijednosti, izazvavši goleme gubitke svima koji su ih nabavili. Iako je kriza rođena u SAD, osjetila se u cijelom svijetu, jer su MBS-ove kupovale institucije na svim kontinentima. U travnju 2009. Međunarodni je monetarni fond procijenio da su gubici novčarskih institucija izazvanih drugorazrednim hipotekama i iz njih izvedenih MBS-ova iznosili 4,1 bilijun dolara. Gubitke su većinom pokrile centralne banke novcima poreznih obveznika. Originalna tehnika zarađivanja na kapitalnim tržištima i u našim se poslovnim krugovima naziva engleskim izrazom short selling. Ovo doslovno znači kratka ili kratkoročna prodaja, pri čemu se misli na prodaju tuđih vrijednosnica, unajmljenih ili rezerviranih od vlasnika. Ovo traderi rade kad očekuju da će nekoj vrijednosnici ili valuti ubrzo pasti cijena te želi profitirati na razlici u cijeni. Trader unajmi od vlasnika dionice, obveznice ili valutu koje želi prodati, a u zamjenu vlasniku mora platiti naknadu za posudbu. Također, obavezan mu je u ugovorenom roku, obično u tri dana, vratiti nominalno jednaku količinu posuđenih vrijednosnica, primjerice 10.000 dionica kompanije X. Rok povrata vlasniku obično je kratak (engl. short), po čemu je ova trgovina dobila ime short selling. Ova je tehnika trgovanja legalna, ali kontroverzna, jer ne odražava stvarno stanje ponude i potražnje na tržištu. U ovom slučaju, vlasnici ne žele prodati svoje vrijednosnice, no one se ipak nađu na tržištu putem posrednika koji ih unajmi pa proda. Ako trgovanoj vrijednosnici cijena u međuvremenu padne, traderu se operacija isplatila, jer će je – radi povrata izvornom vlasniku – nabaviti po nižoj cijeni od one koju je ostvario prodajom. Ako cijena pak neočekivano naraste, tada je trader na gubitku.

Prodajem što nemam
Još kontroverznija tehnika trgovanja kapitalom je nuđenje vrijednosnih papira koji u trenutku prodaje uopće nisu u posjedu prodavatelja! “Kako je to moguće”, prva je reakcija svakog tko se susretne s pojmom naked short sellinga ili “ogoljene kratke prodaje” – prodaje “ogoljene” od onog čime se trguje, dakle od samog vrijednosnog papira u pitanju! Ova se nemoralna, a na mnogim tržištima i zabranjena praksa provodi tako što se iskorištavaju rupe u propisima i neusklađenost između papirnatog i elektronskog sustava trgovanja. Ovdje prodavatelj nudi dionice, obveznice i druge vrijednosnice iako ih uopće ne posjeduje. Niti ih ima u vlasništvu, niti ih je unajmio, niti rezervirao. Najjednostavnije rečeno – nudi fiktivnu “robu”, ali za nju od kupca prima stvaran novac. Kapitalna tržišta omogućuju ovu rabotu zato što trader ili broker u informatički sustav može unijeti zadužnicu (IOU), koju ni sustav ni kupac ne razlikuju od stvarne vrijednosnice. Kupac će i u tom slučaju primiti izvod u kojemu će pisati da je kupio onoliko obveznica koliko je platio. Istina, nije svaka neisporuka vrijednosnice prijevara, jer dobar dio prodavača nastoji naknadno, nakon isteka uobičajenog trdnevnog roka, pribaviti vrijednosni papir i pokriti svoju poziciju. Uspiju li u tome, broker i njegov nalogodavac iz sustava uklanjaju zadužnicu i unose stvarnu vrijednosnicu.Iako ne postoje načini da se izmjeri opseg prodaje fiktivnih vrijednosnica, većina analitičara kao pokazatelj uzima količinu transakcija kod kojih vrijednosnice nisu isporučene od strane prodavatelja. Smatra se da velik dio tih neisporučenih transakcija otpada na namjernu manipulaciju tržišta. Analitičari ocjenjuju da mnogi špekulanti i brokeri zlorabe mogućnost unosa zadužnica pa namjerno varaju institucije i prodaju fantomske dionice i obveznice. Budući da ih ni od koga nisu posudili, ne moraju ih naknadno kupovati da ih vrate vlasniku, a istovremeno fiktivno umnažaju ponudu vrijednosnice s kojom trguju, rušeći joj cijenu. Stručnjaci procjenjuju da su tisuće kompanija propale jer su špekulanti lažno nudili njihove dionice.

Kako je Soros srušio funtu

Short sellingom se 1992. poslužio legendarni George Soros, kad je prodao 10 milijardi funti koje je unajmio sa specifičnom namjerom da ih proda po jednom (višem) i potom otkupi po drugom (nižem) tečaju. Soros je objasnio da je on samo iskoristio već prisutnu tendenciju pada funte, no zapravo je svojom divovskom transakcijom pogurao funtu prema dolje, jer je umjetno povećao njenu ponudu na tržištu.

Uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti

Digitalna otpornost na ispitu u praksi: Kako se sektor nosi s DORA-om?

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života