Još jedna burna godina potvrdila je da je globalno gospodarstvo na prekretnici. Suočavamo se s četiri velika izazova: klimatskom tranzicijom, problemom dobrih radnih mjesta, krizom gospodarskog razvoja i potragom za novijim, zdravijim oblikom globalizacije. Da bismo riješili svaki od njih, moramo napustiti ustaljene načine razmišljanja i tražiti izvediva kreativna rješenja.

Klimatske promjene najstrašniji su izazov i najdulje zanemaren. Skupo će nas koštati. Želimo li izbjeći osuđivanje čovječanstva na distopijsku budućnost, moramo djelovati brzo kako bismo dekarbonizirali globalno gospodarstvo.

Odavno znamo da se moramo odviknuti od fosilnih goriva, razviti zelene alternative i ojačati obranu od trajne štete za okoliš koju je prošla neaktivnost već prouzročila. No, postalo je jasno da će se malo toga vjerojatno postići globalnom suradnjom ili favoriziranim politikama ekonomista.

Mješavina ograničenja
Umjesto toga, pojedine zemlje nastavit će sa zelenim programima, provodeći politike koje najbolje uzimaju u obzir njihova specifična politička ograničenja, kao što su to već učinile SAD, Kina i EU. Rezultat će biti mješavina ograničenja emisija, poreznih poticaja, potpore istraživanju i razvoju te zelene industrijske politike s malo globalne koherentnosti i povremenim troškovima za druge zemlje. Unatoč zbrci, nekoordinirano zalaganje za borbu protiv klimatskih promjena možda je najbolje čemu se realno možemo nadati.

Ali naše fizičko okruženje nije jedina prijetnja s kojom se suočavamo. Nejednakost, erozija srednje klase i polarizacija na tržištu rada uzrokovali su jednako značajnu štetu našem društvenom okruženju. Posljedice su itekako očite. Ekonomske, regionalne i kulturne praznine unutar zemalja sve su veće, a čini se da liberalna demokracija (i vrijednosti koje je podržavaju) ide silaznom putanjom, što odražava sve veću potporu ksenofobnim, autoritarnim populistima i sve veći otpor prema znanstvenoj i tehničkoj stručnosti.

Socijalni transferi i socijalna država mogu pomoći, ali najpotrebnije je povećanje ponude dobrih radnih mjesta za manje obrazovane radnike koji su im izgubili pristup. Potrebne su nam produktivnije, dobro plaćene mogućnosti zapošljavanja koje mogu pružiti dostojanstvo i priznanje u društvu onima bez fakultetske diplome. Proširenje ponude takvih radnih mjesta iziskivat će ne samo veća ulaganja u obrazovanje i snažniju obranu radničkih prava, već i novi brend industrijskih politika za usluge, gdje će se stvoriti najveći dio budućih radnih mjesta.

Nestanak proizvodnih radnih mjesta tijekom vremena odražava i veću automatizaciju i jaču globalnu konkurenciju. Zemlje u razvoju nisu bile imune ni na jedan taj čimbenik. Mnoge su doživjele “preranu deindustrijalizaciju”: njihova apsorpcija radnika u formalne, produktivne proizvodne tvrtke sada je vrlo ograničena, što znači da im je onemogućeno provođenje onog tipa izvozno orijentirane razvojne strategije koja je bila toliko učinkovita u istočnoj Aziji i nekolicini drugih zemalja. Zajedno s klimatskim izazovom, ova kriza strategija rasta u zemljama s niskim prihodima nalaže potpuno novi model razvoja.

Kao i u razvijenim gospodarstvima, usluge će biti glavni izvor otvaranja radnih mjesta u zemljama s niskim i srednjim dohotkom. No, u većini usluga u tim gospodarstvima dominiraju vrlo mala, neformalna poduzeća, često obrti, i u osnovi ne postoje gotovi modeli razvoja vođenog uslugama koji bi se mogli oponašati. Države će morati eksperimentirati, kombinirajući ulaganja u zelenu tranziciju s povećanjem produktivnosti u uslugama koje apsorbiraju radnu snagu.

Konačno, samoj globalizaciji trebaju korjenite promjene. Model hiperglobalizacije nakon 1990. nadmašilo je povećanje američko-kineske geopolitičke konkurencije i veći prioritet koji su dobila domaća društvena, ekonomska, javnozdravstvena i ekološka pitanja. Globalizacija kakvu poznajemo više nije svrsishodna i morat će se zamijeniti novim razumijevanjem koje rebalansira nacionalne potrebe i zahtjeve zdravog globalnog gospodarstva koje olakšava međunarodnu trgovinu i dugoročna strana ulaganja.

Odvajanje kao oružje
Najvjerojatnije će novi model globalizacije biti manje nametljiv, priznajući potrebe svih zemalja koje žele veću fleksibilnost politike za rješavanje domaćih izazova. Jedna od mogućnosti je da će SAD ili Kina pretjerano opsežno sagledati svoje sigurnosne potrebe, tražeći globalni primat (u slučaju SAD-a) ili regionalnu nadmoć (Kina). Posljedica toga bilo bi korištenje gospodarskom međuovisnošću i značajnim gospodarskim odvajanjem kao oružjem, pri čemu bi se trgovina i ulaganja tretirali kao igra nulte sume.

No, mogao bi postojati i povoljniji scenarij u kojem obje sile drže svoje geopolitičke ambicije pod kontrolom, prepoznajući da se njihovi konkurentski ciljevi bolje ostvaruju uslužnošću i suradnjom. Ovaj scenarij mogao bi dobro poslužiti globalnom gospodarstvu, čak i ako ne ostvaruje ciljeve hiperglobalizacije ili možda baš zato.

Kao što je pokazalo doba Bretton Woodsa, značajna ekspanzija globalne trgovine i ulaganja kompatibilna je s tankim modelom globalizacije, pri čemu zemlje zadržavaju znatnu političku autonomiju kojom potiču socijalnu koheziju i gospodarski rast u zemlji. Najveći dar koji velike sile mogu dati svjetskom gospodarstvu jest dobro upravljanje vlastitim domaćim gospodarstvima.