Ako je nešto izvjesno po pitanju 2024., onda je to to da će geopolitička suparništva i dalje postojati. Za EU će to u velikoj mjeri značiti nastojanje da se smanji ovisnost o stranim dobavljačima, posebno po pitanju ključnih dobara.

Za SAD fokus će biti na održavanju vojne nadmoći uskraćujući potencijalnim protivnicima, to jest Kini, pristup relevantnim tehnologijama. Oba pristupa preklapaju se u važnom području: industriji čipova.

Budući da su napredni mikročipovi ključni za mnoge napredne sustave naoružanja i sastavni dio ekonomske sigurnosti i prosperiteta, ta je industrija postala ključna arena u današnjoj geopolitičkoj konkurenciji.

Kako bi poboljšale svoje šanse da prevladaju u “ratu zbog čipova”, sve velike ekonomske sile implementirale su glavne programe za podršku svojim domaćim proizvođačima čipova.

Njemačke i američke subvencije
SAD je donio Zakon o čipovima i znanosti 2022. godine. Kao dio zakona, Ministarstvo trgovine podijelit će 50 milijardi dolara izravnog financiranja, saveznih zajmova i kreditnih jamstava za potporu istraživanju i razvoju poluvodiča, proizvodnji i osposobljavanju radne snage. Europska unija, čiji je udio u globalnoj proizvodnji čipova u padu, usvojila je Europski zakon o čipovima, kojim bi se trebale mobilizirati milijarde eura za jačanje “konkurentnosti i otpornosti” u poluvodičkim tehnologijama i primjenama.

Budući da je u proračunu EU-a ograničen manevarski prostor, Europska komisija ublažila je i svoja pravila o državnim potporama, što je Francuskoj i posebno Njemačkoj omogućilo da obećaju velike subvencije, u ukupnom iznosu od 20 milijardi eura (21,9 milijardi dolara), za izgradnju pogona za proizvodnju čipova.

Kao udio u BDP-u, njemačke subvencije veće su čak i od subvencija SAD-a. U Aziji, Japan i Južna Koreja uveli su planove vrijedne više milijardi dolara za potporu svojim industrijama čipova. Da je ne nadmaše, Kina izrađuje ogroman paket potpore industriji čipova, koji navodno iznosi više od 140 milijardi dolara.

Zajednički element svih ovih planova je da su najveći iznosi namijenjeni za izgradnju takozvanih fabova – postrojenja u kojima se proizvode čipovi. To je pogrešno. S obzirom na specijaliziranu opremu i ultra čist okoliš potreban fabovima, oni su izuzetno skupi.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Danas su najveći i najčišći fabovi u Aziji, najnapredniji strojevi (primjerice za graviranje) proizvode se u Europi, a najbolji softver (potreban za organiziranje obrazaca na čipovima) dolazi iz SAD-a. Da bi postala doista samodostatna u čipovima, jedna od tih lokacija morala bi ovladati svim fazama proizvodnog procesa.

To je lakše reći nego učiniti. Brz napredak u smanjenju čipova i ubrzanju njihovog rada odražava akumulaciju visoko specijaliziranog znanja i iskustva ograničenog broja tvrtki. To znanje i iskustvo toliko je veliko, specifično i složeno da se tehnologije koje podupiru proizvodnju čipova ne mogu jednostavno uvesti i kopirati. Kada bi se to akumulirano znanje moglo replicirati, tehnologija čipova gotovo bi sigurno napredovala te bi imitator kaskao bar jednu generaciju.

Eto zašto Kina do sada nije uspjela postati konkurentna u proizvodnji čipova, unatoč tome što je u tu industriju već uložila državna sredstva vrijedna milijarde dolara. Cilj strategije Made in China 2025 (Proizvedeno u Kini 2025), predstavljene 2015., bio je osigurati da domaća proizvodnja pokrije 70% potreba za poluvodičima te zemlje do ciljnog datuma. No, preostaje još godina dana, a domaća proizvodnja i dalje je vrlo ograničena.

Temeljna asimetrija
Umjesto toga, Kina je najveći svjetski uvoznik integriranih sklopova, koji godišnje iznesu više od 400 milijardi dolara – više od kineskog uvoza sirove nafte. S druge strane, EU svake godine uvozi čipove u vrijednosti od samo oko 50 milijardi eura, što je otprilike na istoj razini kao i SAD.

To ukazuje na temeljnu asimetriju. Kinesko gospodarstvo bilo bi manjkavo bez čipova proizvedenih u inozemstvu, dok bi SAD i EU imali problema samo u sektorima koji se oslanjaju na stariju generaciju čipova proizvedenih u Kini. Nadalje, iako Kina ne proizvodi većinu napredne opreme za proizvodnju čipova koja bi joj bila potrebna za razvoj vlastite industrije, izvoz takve opreme iz EU-a dovoljno je velik da pokrije sav njezin uvoz čipova. Mogu se izvući dva zaključka.

Prvo, iako je Kina uspjela ostvariti prevlast u manje specijaliziranim, zrelijim industrijama poput električnih vozila, nema potrebe bojati se skorog kineskog preuzimanja prevlasti u industriji poluvodiča. Drugo, nekoordinirana utrka u subvencijama ravna je konkurenciji među različitim dobavljačima na Zapadu, a kada svi ti subvencionirani fabovi počnu proizvoditi, cijena čipova vjerojatno će pasti.

Kao daleko najveći uvoznik čipova, Kina će od toga imati najviše koristi. Pad cijena čipova za 20% smanjio bi kineske troškove uvoza za 80 milijardi dolara godišnje. Budući da se velik dio čipova koje Kina uvozi koristi kao ulazni materijal u izvozu elektroničke robe (kao što su pametni telefoni), subvencije za proizvodnju čipova u SAD-u, EU-u i drugdje predstavljaju implicitnu potporu kineskom izvozu zahvaljujući javnom novcu Zapada.

Nekoordinirana utrka za subvencije za proizvodnju čipova na Zapadu nepotrebna je. Također je kontraproduktivna jer će na kraju najveću korist od toga imati Kina.