Prekogranični porez EU na ugljik mogao bi naštetiti zemljama u razvoju

Autor: Miriam González Duránte , 29. lipanj 2022. u 22:00
Foto: Shutterstock

Unija bi trebala izdvojiti dio prihoda od predloženog mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika kako bi pomogla u poticanju pravedne zelene tranzicije za siromašnije zemlje.

Europska komisija je u srpnju 2021. učinila nešto što nijedno drugo veliko upravljačko tijelo nikada nije pokušalo: povezala je trgovinsku politiku s klimatskom. Postizanje cilja Europske unije da se neto emisije stakleničkih plinova smanje za 55% do 2030. zahtijevat će od EU da smanji emisije kod kuće i izvan svojih granica.

U tu svrhu, Komisijina inicijativa “Spremni za 55”, paket prijedloga usmjerenih na postizanje Unijinog cilja za smanjenje emisija, uključuje mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika (CBAM) – porez na uvoz osmišljen kako bi se druge zemlje osposobile za borbu protiv klimatskih promjena.

Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika oporezivao bi uvezenu robu koja se prodaje na tržištima EU na temelju njihova sadržaja ugljika (emisija potrebnih za njihovu proizvodnju), što ovisi o njihovim materijalnim i energetskim inputima.

Predloženi namet namijenjen je rješavanju tzv. istjecanja ugljika, do kojeg dolazi kada kompanije u EU premještaju proizvodnju u zemlje koje nisu članice s manje strogim pravilima o emisijama.

Drugim riječima, Europa više ne bi zanemarivala klimatske učinke stranih dobara. Međutim, iako bi ta mjera mogla pomoći u smanjenju emisija i izjednačavanju konkurentnih uvjeta za kompanije sa sjedištem u EU, trgovinski protekcionizam koji ona podrazumijeva nosi rizik od štete zemljama u razvoju.

Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika u početku će se primjenjivati na industrije s najvećim emisijama koje su najviše izložene riziku od istjecanja – željezo i čelik, cement, gnojiva, aluminij i proizvodnju električne energije – i vjerojatno će se proširiti na druge sektore u narednim godinama.

Trenutačno se proizvodi iz EU u tim industrijama oporezuju po domaćoj cijeni ugljika, ali oni izvan Unije ne. Ako neka zemlja već ima domaću cijenu ugljika, granični porez bit će smanjen ili će se od njega odustati; time se želi potaknuti zemlje na oporezivanje ugljika na vlastitim tržištima. One koji ne mogu ili ne žele uvesti porez na ugljik, morat će platiti puni namet.

Novi izvori prihoda
Porez EU postupno će se uvoditi u sljedeće četiri godine. Do 2023. uvoznici će morati prijaviti emisije ugrađene u robu koju uvoze, iako će porez na te emisije biti uveden tek 2026.

Milijarda eura godišnjih prihoda koji se očekuju od mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika, kao i 9 milijardi eura godišnjeg prihoda koji se očekuju od sustava EU za trgovanje emisijama od 2023. do 2030. i poreza multinacionalnim korporacijama, poduprijet će fond Unije za oporavak od pandemije bolesti Covid-19 u iznosu od 750 milijardi eura.

Ti novi izvori prihoda prvi će put u proračun Unije ugraditi prioritete EU, uključujući zelenu tranziciju.

Iako još nije odobren, predloženi porez već utječe na odluke donositelja politika i kompanije u trgovinskim partnerima EU. Na primjer, Turska i Indonezija planiraju uvesti poreze na ugljik kako bi ublažile učinke mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika na svoja gospodarstva.

Turska je vrlo izložena jer EU čini 41% njena izvoza. Indonezija u EU izvozi palmino ulje i kemikalije u vrijednosti od milijarde eura – robu koja bi mogla potpasti pod širi granični porez. Usvajanje domaće cijene ugljika omogućit će im da izbjegnu dio ili cijeli mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika i zadrže porezne prihode umjesto da ih prenesu u EU.

U međuvremenu, neke tvrtke sa sjedištem u EU u industrijama kao što je računalni hardver žele ponovno pokrenuti proizvodnju u matičnoj zemlji prije uvođenja mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika.

Njihov glavni motiv ne odražava toliko troškove poreza koliko vjerojatnu složenost, birokraciju i nepredvidljivost sustava. Tvrtkama je lakše i jeftinije premjestiti proizvodnju u EU i izbjeći administrativne prepreke koje bi mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika mogao stvoriti.

Takvi pomaci bit će pobjeda za gospodarstvo i okoliš Unije. Ruska invazija na Ukrajinu mogla bi ubrzati napore Unije za postizanjem veće gospodarske samodostatnosti, između ostaloga, smanjenjem ovisnosti o energetski intenzivnom uvozu ruskog željeza i čelika.

Međutim, gospodarstva u razvoju, koja često ovise o svojim proizvodima, vjerojatno će doživjeti odljev aktivnosti dok se poduzeća sele u EU.

Umjesto da se riješi problem samo istjecanja ugljika i ostavi zemljama u razvoju da se prilagode najbolje što mogu, EU bi trebao izdvojiti dio prihoda od predloženog mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika kako bi pomogao u poticanju pravedne zelene tranzicije za siromašnije zemlje.

Usvajanje novih tehnologija
Nije lako ni jeftino dekarbonizirati energetski intenzivnu robu poput cementa i čelika. Međutim, EU bi mogla spriječiti negativne posredne učinke za gospodarstva u razvoju, ne samo čekanjem da zemlje s nižim dohotkom uvedu vlastite poreze na ugljik (što će biti izazov s obzirom na njihovu ograničenu administrativnu sposobnost na tom području), već i pružanjem potpore onima kojima je potrebna najveća pomoć za smanjenje svojih emisija.

Takva potpora mogla bi se pružiti izdvajanjem resursa i tehnologije za poboljšanje učinkovitosti industrijskih procesa, financiranjem projekata obnovljive energije i izuzimanjem najsiromašnijih zemalja od mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika, prema potrebi.

Unija bi također trebala posvetiti dio prihoda od mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika kako bi se zemljama u razvoju pomoglo da usvoje čišće tehnologije za proizvodnju, primjerice, “zelenijeg” cementa u Vijetnamu ili kemikalija u Indoneziji i tako dugoročno smanje emisije.

Europa sebe vidi kao globalnog lidera u utrci za nultu neto stopu emisija. Pomaganjem u financiranju zelene tranzicije u zemljama u razvoju, EU bi mogla ublažiti protekcionističku prijetnju u vlastitom klimatskom programu.

* Koautorica članka je Calli Obern, kandidatkinja za magisterij iz međunarodne politike na Sveučilištu Stanford, znanstvena je suradnica u Ecosphericsu, savjetodavnoj tvrtki usredotočenoj na pitanja zaštite okoliša i nacionalne sigurnosti

© Project Syndicate, 2022.

Komentirajte prvi

New Report

Close