Iako u Ini uporno tvrde da modernizacija rafinerija teče po planu, prešutjeli su da je s mjesta čelnog čovjeka Investicijskog centra, kojem je modernizacija rafinerija i svrha, smijenjen dosadašnji direktor Vladimir Prpić. Na njegovo je mjesto postavljen Milan Purgar, inženjer sisačke rafinerije koji je prije dvije godine doveden u Zagreb. To pomalo čudi jer se prije mjesec dana na tiskovnoj konferenciji u Ini o gospodinu Prpiću govorilo u superlativima kao “o vrhunskom stručnjaku s iskustvom”!? Iako smo u Ini pismeno zatražili razloge Prpićeve smjene i Purgarov životopis koji bi opravdao njegovo postavljanje na izuzetno važnu poziciju, iz te nam je kompanije tek odgovoreno kako je promjena dio kadrovske politike i normalne cirkulacije u tvrtki.

Sukob interesa
Dobri poznavatelji odnosa u Ini drže takvo obrazloženje čudnim zato što se “normalna cirkulacija” ne vrši za ovako važne i kritične pozicije baš u ovom momentu, i to za projekt od strateške važnosti za Inu. Do takvih promjena uglavnom dolazi zbog iskazanog neposluha ili oponiranja šefovima. Iz izvora bliskih Ini doznajemo da je Purgar u dvadesetak godina radnog staža stigao do mjesta šefa Kombiniranog postrojenja te da njegovo postavljanje pothranjuje teoriju kako mađarski suvlasnici rade sve kako bi modernizaciju hrvatskih rafinerija otegli što duže. Istodobno, mađarski izvoz naftnih derivata u Hrvatsku cvjeta. (Od Ine smo zatražili popis količine godišnjeg uvoza naftnih derivata iz Mađarske u posljednjih pet godina, no iz kompanije nam je odgovoreno “kako nam to ne žele dati”, op. a.). Da stvari doista stoje tako, potvrđuju i činjenice. Naime, Uredba o standardima kakvoće goriva datira još iz 1997. godine, a upravo ona zahtijeva da se na hrvatsko tržište uvedu tekući naftni proizvodi po zahtjevima kvaliteta tržišta EU. Tom je uredbom utvrđen rok Ini da se tehnološki pripremi za proizvodnju derivata EU-kakvoće do 1. srpnja 2002. Međutim, ispada da se u razvojno-strateškom smislu devedesetih u Ini i nije radilo previše. U toj će tvrtki danas kazati da su ih za modernizaciju spriječile ratne godine, nedostatak sredstava koja su odlazila na naoružanje, što je točno, ali nije moglo biti razlog da se pripreme ne odrade “na papiru” – izrade studije, kontaktiraju kozultantske kuće te pričekaju bolja vremena. Na pitanje je li služba strateškog razvoja Ine devedesetih predlagala program modernizacije te upozoravala na posljedice ako se ne provede ili provede s kašnjenjem, tadašnji generalni direktor Davor Štern reći će da Dragičević tijekom tri i pol godine mandata nije učinio ništa. Dragičević pak tvrdi kako je prva važna odluka o koncepciji modernizacije donesena 2002., čime ostaje nejasno što je radio pune dvije godine s obzirom na to da je predsjednik Uprave postao u ožujku 2000. i da je znao koliko je modernizacija hitna. Kako bilo da bilo, krajem 2001. Ina je potpisala Ugovor s tvrtkom ABB Lummus Glogal Inc. o izradi Feasibility studije, ali mimo svih poslovnih kodeksa, jer investicijsku studiju ne bi smjela raditi tvrtka koja prodaje tehnologije koje će se u modernizaciji koristiti – zbog očitog sukoba interesa. Kada je u kolovozu 2003. natječaj za odabir tehnologije i FEED projekata konačno raspisan, dobio ga je upravo ABB Lummus.

Zbog žalbi drugih sudionika natječaja – Shella i UOP-a, Ina je modernizaciju izgubila za još godinu dana. Projektom koji je ABB Lumms izradio propušteno je tehnološko rješavanje teških ostataka zbog čega je naručena dodatna Feasibility studija koja je zahtijevala ozbiljne izmjene već dovršenoga baznog projekta. Koji su gubici time prouzročeni kazao je sam Dragičević (u intervjuu Jutarnjem listu prošle godine) kada je naveo da “oni koji su modernizirali rafinerije danas zarađuju po 140 USD po toni, a Ina možda 60 dolara”. Budući da Ina godišnje preradi više od pet milijuna tona nafte, razlika od 80 USD po toni znači da svake godine gubi oko 400 milijuna dolara.

Formalna podrška
No u Ini se ne uzbuđuju, te kažu da je cijelu stvar spasio Mol, na čiju je inicijativu Nadzorni odbor 344 milijuna USD namijenjenih modernizaciji isprva povećao na 668 milijuna, pa na 900 milijuna, i to zbog uvođenja dodatne tehnologije za obradu teških ostataka u Rafineriji Rijeka!?
Poznavatelji situacije i bivši čelni ljudi Ine iz svega zaključuju da Molu nije u interesu brza modernizacija rafinerija. Naprotiv, drže da Mađari formalno podržavaju razvoj i modernizaciju, ali su svjesni da će zbog stanja u Ini ona ionako kasniti. “Već je pomak s 2009. na 2011. godinu dovoljan znak, a ni taj se rok neće ispoštovati zbog konjunkture u svijetu gdje su velike inženjering tvrtke te radionice kritične opreme zauzete ugovorima nekoliko godina unaprijed. Mol danas izvozi ne samo na hrvatsko tržište već i na ostatak tradicionalnih Ininih tržišta poput Bosne i Slovenije. Imajući u vidu iznimno bogate rafinerijske marže, naivno je vjerovati da će Mol gurati modernizaciju na svoju štetu – drži struka.

Izvoz u Hrvatsku 325,83 milijuna $

Prema Državnom zavodu za statistiku, u Hrvatsku je 2002. godine uvezeno mineralnih goriva i maziva vrijednih 1310 milijuna USD. Godinu dana poslije uvoz tih roba povećao se na 1555 milijuna USD, a 2004. vrijedio je 1986 milijuna uSD. Voditelj Ureda za trgovinu mađarskog veleposlanstva Tibor Sult još je u rujnu prošle godine na mađarsko-hrvatskom poslovnom skupu održanom na Zagrebačkom velesajmu istaknuo kako je u prvih sedam mjeseci 2005. mađarski izvoz u Hrvatsku iznosio 325,83 milijuna USD, a istodobno je iz Hrvatske u Mađarsku uvezeno roba u vrijednosti 74,75 milijuna dolara.

Modernizacija Mola u devedesetima

“Globalna inicijativa poboljšanja kakvoće goriva krenula je osamdesetih kada su najavljivani novi standardi i rokovi za postupna poboljšanja. Tako je i današnji Inin strateški partner Mol, iako je godinama radio u okruženju socijalističke i planske privrede te je privatiziran 1995., investirao u FCC postrojenja, alkilaciju i CCR, a početkom devedesetih sagradio je postrojenje za hidrodesulfuraciju šarže FCC jedinice”, objašnjavaju izvori Poslovnog dnevnika. Koncem devedesetih, podsjećaju, Mol je pokrenuo i projekt za izgradnju postrojenja za eliminiraciju teških ostataka te 2001. dovršio postrojenje Delayed Coker, proizvodnju vodika i Claus.

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?