Jesu li u prvom polugodištu hrvatski poduzetnici zaista investirali 17,9 milijardi kuna u dugotrajnu imovinu ili su ulaganja dijelom postala masovna zbog popravljanja bilanci kako bi bankari dali kredite? Navedeni podatak prenijela je Fina zabilježivši da pad iznosi 3,5 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

No, iako se potvrđuje da se nastavlja trend smanjivanja ulaganja, što je obilježje domaćih poduzetnika od početka krize, i u grupi velikih poduzetnika po najnovijem pad iznosi rekordnih 17,5 posto, zanimljivo je da mali poduzetnici preuzimaju kormilo i njihova ulaganja imaju rast od 17,7 posto. Upravo taj podatak je više revizora uzelo s velikom dozorom opreza.

Otvoreno je pitanje je li zapravo došlo do znatnijeg smanjenja a ne samo 3,5 posto domaćih ulaganja u dugotrajnu imovinu čija je inače svrha razvoj, tehnološko unaprjeđenje ili širenje poslovanja, navode skeptici u revizorskim krugovima. Objašnjavaju da se njihovi klijenti susreću s otežanim uvjetima poslovanja te navode da je glavna prepreka investiranju duboka nelikvidnost tvrtki s kojom se svakodnevno bore, a prijeti da će prerasti u masovnu insolventnost. Banke su zaoštrile uvjete kreditiranja, pa je pitanje kako su mali uspjeli investirati preko sedam milijardi kuna u tom razdoblju.

Kako se doznaje od predstavnika revizorske struke koji su u stalnom kontaktu s klijentima prvi razlog koji pobuđuje sumnje na “friziranje” njihovih ulaganja je praksa koja je najvećim dijelom karakteristična za rang malih poduzetnika. Mnogi navodno prilikom ispunjavanja statističkih izvještaja navode podatke koji nemaju uporište u njihovom realnom biznisu. “Mali poduzetnici doslovno znaju svašta napisati, a statistički izvještaji ne podliježu kontroli”, navodi jedan revizor i dodaje kako taj faktor može itekako utjecati na niži ukupni iznos ulaganja s obzirom da su, prema posljednjem skupnom izvještaju, upravo u toj grupi naveli da su imali 7,3 milijardi kuna ulaganja (40 posto ukupnog iznosa).

Pitanje je, pojašnjavaju, koliko je taj pokazatelj relevenatan ako je rezultat pogreški prilikom ispunjavanja, tako je mogao nastati “frizirani” podatak za tu skupinu da bi tvrtke koje su na udaru popravile bilance i došle do bankarskih sredstava. Revizori dodaju da postoje i drugi razlozi zbog kojih bi ukupni nivo ulaganja mogao biti manji od 17,9 milijardi kuna. Moguće je potencijalno preknjižavanje neprodanih nekretnina u građevinarstvu sa zaliha na ulaganja. U toj silaznoj branši, naime, u prvih šest mjeseci ove godine uloženo je 2,6 milijardi kuna što čini 14,4 posto ukupnog iznosa ulaganja.

No, revizori navode da je otvoreno pitanje jesu li građevinske tvrtke u svojim bilancama pod ulaganjem u dugotrajnu imovinu knjižile i nekretnine koje su kao podizvođači navodno u velikom broju dobili pod račun, kao kompenzaciju za izvršene obveze. Navodno je pravilo da se podizvođače plaćalo kompenzacijom putem prenošenja neprodanih stanova i poslovnih lokala po tržišnoj cijeni iz razdoblja sklapanja poslova.

Moguće je, dodaju, da su tvrtke, s obzirom da nekretnine ne kane koristiti kao svoju dugotrajnu imovinu (primjerice za iznajmljivanje), morale ih preknjižiti sa stavke zaliha (namijenjenih prodaji) na dugotrajno ulaganje i to ako ih nisu prodali u roku od jedne godine.

Problem knjiženja takvih kompenzacija nastao je zbog nepoštenog rješavanja dijelova nekretninskog viška: glavni izvođači i investitori su zbog smanjene prodaje i nemogućnosti da isplate podizvođače platili ih u obliku imovine. Tako su dio svojih briga zbog nepovoljnih tržišnih kretanja prevalili na partnere, a oni su, pak, izračunali da je i to bolje uzeti nego da ostanu bez ičeg.