Biti roditelj u današnjem svijetu tehnologije svakako nije lako. Osim svakodnevnoga korištenja interneta, djeca su teški korisnici mobilnih telefona, i to u sve mlađoj i mlađoj dobi. Pred roditelje se postavlja pitanje kako se postaviti kada dijete zatraži mobitel. Zasigurno da je jedan od najčvršćih argumenata taj “da se dijete uvijek može dobiti na mobitel i da se zna gdje je”. To će čak i djeca argumentirano tvrditi iako je kristalno jasno da je mobitel vrlo često statusni simbol ili “must have” koji svi drugi u razredu imaju prije vaše djece. Duhovito su to prikazali marketinški stručnjaci iz VIP-a oglašavajući obiteljsku opciju za 0 kuna.

Kreativni razlozi
Mladi, baš kao u reklami, sposobni su se dosjetiti mnogo kreativnih razloga zašto se nisu javili na telefon, što realnih, što nevjerojatnih. Kada malo iskarikiramo situaciju, djeca žele mobitel da budu dostupni, no poslije im noćna mora nastane kada na ekranu svog mobitela ugledaju “Mama zove”. Mobiteli su vrlo često sredstvo zabave u obliku igrica ili slušanja glazbe te gledanja različitih videozapisa. Naposljetku, mobiteli su sredstvo komunikacije SMS porukama. Nije bitno može li se zvati, bitno je da se može tipkati i pisati SMS. Usluga kratkih tekstualnih poruka prava je poslastica, ne samo za djecu već i za mlade, kao i za odrasle. Sada je komuniciranje kratko i slatko. Ali ne i bezopasno pogotovo uz mogućnosti skrivanja identiteta, promjene brojeva te nemogućnosti kontroliranja neukusnih i neprikladnih poruka. Kako zaštititi dijete, stvar je stila odgoja. Vrlo protektivni roditelji djetetu će zabraniti korištenje mobitela dok oni ne procjene da je u redu da dijete ima mobitel. Procjenu o tome dat će roditelji pri čemu argumenti kao što su “svi ih imaju” ili “možete me uvijek nazvati” jednostavno ne dopiru do cilja. U tom slučaju dijete može biti izloženo ruganju vršnjaka te se osjećati loše među vršnjacima koji imaju svoje mobitele. Drugi tip roditelja, permisivni, udovoljit će djetetovim željama, ponekad čak i prije nego dijete izrazi želju za mobitelom. Bez kontroliranja korištenja mobitela djeca će moći što žele i u kojoj mjeri te će u velikoj mjeri biti izloženi kako dobrim, tako i lošim značajkama korištenja tih elektroničkih napravica. Konačno, roditelji koji su svjesni vremena u kojem žive te žele da je njihovo dijete sretno i zadovoljno udovoljit će želji, no zadržat će kontrolu nad troškovima te s vremena na vrijeme provjeriti što se skriva u tekstualnim i videosadržajima.

Kada djeca dođu o tinejdžersku dob, praktičnost mobitela postaje gotovo neograničena. Ipak, problemi se javljaju gdje drugdje nego u – školama. Do tada su mladi u velikoj mjeri razvili vještinu tipkanja poruka. Mogu to raditi u mraku, ispod klupe, iza leđa, žmirećki, u džepu te doslovno gledajući profesora u oči. Ako uzmemo u obzir da prosječan hrvatski korisnik mobitela dnevno pošalje barem jednu poruku, broj poslanih poruka po mladim korisnicima u velikoj se mjeri povećava. Američki studenti za jedne dnevne novine iskreno navode kako tijekom jednog sata predavanja pošalju čak 10 poruka te nevjerojatnih 200 poruka tijekom cijelog dana provedenog u školi. Iako se može činiti da je to bezazleno adolescentsko ponašanje, istraživanja pokazuju kako slanje SMS poruka tijekom nastave znatno umanjuje sposobnost koncentriranog praćenja predavanja i učenja. Uz to, stvara anksioznost. MIT profesorica Sherry Turkle navodi kako je slanje SMS poruka “uvijek-sa-sobom-tehnologija” pri čemu anksioznost nastaje zbog straha od isključivanja te anksioznost zbog očekivanja da treba odmah odgovoriti na pristiglu poruku. Autorica knjige “Distraction: Erosion of attention and the coming dark age” Maggie Jackson komentira kako unatoč želji za pojačanom komunikacijom i učinkovitošću mladi žive u sveprihvaćenoj kulturi ometanja u kojoj je njihovo vrijeme i pažnja stalno isprekidana nizom telefonskih poziva, e-mailova, instant-poruka, tekstualnih poruka, statusnih poruka i “tweetsova”. Pažnja je u srži intelektualnog razvoja te njezino ometanje onemogućava duboko uživljavanje i bavljenje problemima te njihovo rješavanje. Ometena pažnja rezultira manjkom kreativnosti. U tome je jedan od razloga zašto mlade i nove generacije nemaju volje provoditi vrijeme čitajući i učeći. Odrasli su na instant-rješenjima, brzom komunikacijom i kratkim razdobljima (ne)fokusiranog učenja. To je velika prijetnja motivaciji jer sustav školovanja zahtijeva rad i disciplinu. Da ne spominjemo “SMS sleng” i plejadu simboličko-virtualnih emotivnih znakova kojima se komunikacija svodi na akronime popraćene mnoštvom zagrada – LOL, ROFL, ASAP, :P, :(, :O i mnogi, mnogi drugi. Tehnologija je danas dio svakodnevnog života, posla, slobodnog vremena.

Lakši život
Ne možemo je ignorirati i u velikoj mjeri nam olakšava i uljepšava život. No možemo je kontrolirati. Što se tiče djece i mladih, kontrola mora biti na razini problema. Danas, bolje opremljene obrazovne institucije imaju uređaje koji blokiraju signale te se u njihovim prostorijama elektroničke naprave ne mogu koristiti. Ako se nema novaca, a ima volje, potrebno je uvesti pravila korištenja elektroničkih uređaja koja će se i poštovati.

*Autorica je magistra psihologije i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa

Hrvatsko iskustvo

Djeca bez limita
Jedno istraživanje hrvatske djece iz 2006. pokazalo je kako 73% djece u dobi od 11 do 13 posjeduju mobitel, uglavnom na bonove, pri čemu ga svi koriste za slanje SMS poruka, a većina za igranje igrica. Čak 45 posto djece nema limit na potrošnju. Dalje, istraživanje navika korištenja mobitela u Hrvatskoj je pokazalo da 76 posto vlasnika mobitela dnevno pošalje barem jednu poruku, dok se dnevno prosječno pošalje 7 poruka. Prema najnovijem istraživanju zemalja središnje i istočne Europe oko 80 psoto građana posjeduje mobitel.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?