Nakon najdublje recesije u posljednjih 80 godina, kraj godine donio je sramežljive znakove globalnog oporavka. No, izlazak iz krize najznačajnijih gospodarstava, prije svega realnog sektora, ne očekuje se prije 2011. godine. Osim toga, fiskalne mjere kojima je spašen financijski sektor polako se pretvaraju u novu tempiranu ekonomsku bombu. Hrvatska ekonomska kriza posebno je pitanje, a znakova da bi moglo doći do njezinog radikalnog rješavanja još nema. S ovakvim procjenama slaže se i Luka Brkić, profesor međunarodnih ekonomskih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Najznačajnija svjetska gospodarstva u trećem su tromjesečju zabilježila rast BDP-a, no razina nezaposlenosti i dalje je visoka. Je li 2010. potpunog oporavka zapadnih ekonomija?
Mislim da nije i da neće biti potpunog oporavka. Pozitivni trendovi u najrazvijenijim gospodarstvima logična su posljedica svih sredstava koja su angažirana i investirana od strane države u spašavanje najvećim dijelom privatnog sektora. S obzirom na količinu sredstava, bilo bi čudo da se nisu pojavili pozitivni trendovi i znaci oporavka. No, ti su trendovi kratkoročnog karaktera i ubrzo će se pokazati kako realni sektor ni približno ne pokazuje takve znakove oporavka kao što je to pokazao financijski sektor. Sljedeće godine pokazat će se mnogo drastičnije i mnogo jasnije koliko je duboko kriza zahvatila realni sektor. Problem nezaposlenosti i dalje ostaje dosta čvrsto usidren u gospodarstvima SAD-a i eurozone, bez obzira na spomenute pozitivne trendove.

Neki ekonomisti smatraju da će recesija imati oblik slova W. Hoće li se kriza ubrzo vratiti?
Mislim da je to realno za očekivati. To prije svega temeljim na tezi da je sadašnji ekonomski model koji je promoviran kao spasonosno rješenje za sve, nametnut od strane razvijenih gospodarstava i međunarodnih institucija, definitivno istrošen. On generira ove probleme i osim ozbiljnog reza, odnosno promjene modela i gospodarske politike kako razvijenih zemalja, tako i zemalja u razvoju, ne vidim mogućnost trajnijeg rješavanja problema te dugotrajnijeg stabilnog rasta i razvoja. Ne u ovakvom odnosu snaga, s ovakvim parametrima i s ovakvim sustavom vrijednosti.

Fiskalne intervencije u financijski i realni sektor zemalja eurozone rezultirale su sve većim proračunskim deficitom koji je značajno probio maastriške kriterije. Jesu li eurozona i euro ugroženi?
Sigurno je da su proračunski deficiti, posebno oni koji izlaze izvan okvira maastriških kriterija, nešto što predstavlja negativne trendove. Na takav razvoj situacije ne gledaju optimistično ni članice eurozone. No, još nema govora o alarmantnoj situaciji. Međutim, s obzirom da ekonomski model generira takav razvoj situacije, proračunski je deficit jednostavno nužnost. Opet naglašavam, sporan je model. Predsjednik Clinton u vrijeme svoga mandata uspio je deficit na tekućem računu platne bilance SAD-a pretvoriti u suficit, ali nije uspio riješiti deficit na vanjskotrgovinskom računu. U eri Clintona proračun je uspješno konsolidiran zahvaljujući manjoj javnoj potrošnji kao i reformama državnog sektora. No, ono što Clinton nije uspio učiniti jest smanjenje trgovačkog deficita. On se može smanjivati na kratki rok raznim mjerama štednje, ali na dugi rok moguće ga je riješiti samo pozitivnom trgovinskom bilancom jer izvozno usmjerena industrija donosi dragocjene porezne prihode. Oni koji ne prihvaćaju tu tezu, proračunski deficit pokušavaju riješiti uštedama i restrikcijama. Ne zagovaram rasipništvo, ali se na taj način problem suštinski rješava malo ili gotovo ništa, a i tada proračun nije u funkciji razvoja. Samo privremeno krpate onoga tko generira problem.

Hrvatska vlada očekuje rast BDP-a u 2010. od 0,5 posto. Jesu li ta očekivanja realna?
Teško je reći, ali smatram da će za Hrvatsku 2010. biti ekonomski mnogo složenija od ove. O pitanju gospodarskog rasta i kako ga postići ne postoji konsenzus ni u ekonomskoj znanosti. Postoji cijeli niz elemenata negospodarskog karaktera koji od države do države različito djeluju na gospodarski rast. Stoga sve preporuke, uključujući i moju, treba uzimati uvjetno. Ako kažemo da je hrvatski rast od 0,5 posto realan, poslužio bi se parolom iz studentske pobune 1968. “Budimo realni, tražimo nemoguće”. Hrvatska gospodarska politika trebala bi se mijenjati u skladu s redefiniranim prioritetima rasta i razvoja ove zemlje. Mi imamo makroekonomsku stabilnost i jednu od najnižih stopa inflacije, ali istodobno imamo nisku izvoznu konkurentnost gospodarstva, visoku nezaposlenost i visoki vanjski dug. Dok se to ne osvijesti i ne počne kreirati nova ekonomska politika, ja stvarno ne vidim da će biti bolje.

Mnogi zagovaraju strukturne reforme. Ima li aktualna Vlada snage da ih provede?
Mislim da se ne ide dalje od verbalne razine. Dalje od te razine nije išla niti jedna vlada do sada. I ja sam jedan od zagovornika reformi jer one znače novi model gospodarske politike. Ne mislim da bi pokretanje reformi nužno značilo i gubitak vlasti. Vlada mora reći: “Građani, stvarno stanje je takvo. Te reforme treba provesti za bolje sutra”. Odgovorna politika to mora izreći čak i po cijenu gubitka vlasti jer bi prioritet trebao biti rad za opće dobro, a ne samo ostanak na vlasti.

Jesu li rješenje prijevremeni izbori i postoji li politička snaga u oporbi za takav zaokret?
Mislim da ne jer, kada je riječ o tim temama, nema bitnih razlika između sadašnje političke prakse i prakse oporbe dok je bila na vlasti. Ako bi novi izbori i donijeli promjene, imali biste istu logiku promišljanja i strukturiranja vlasti. Opet biste imali nadzorne odbore u javnim tvrtkama postavljene po stranačkoj pripadnosti, a ne stručnosti. Pobjeda na izborima postala je kao lov na plijen. Onaj tko ga ulovi može ga rastrgati i dati kome hoće. To je feudalni princip, a ne suvremeno razumijevanje demokracije.

Postoji li onda ikakvo rješenje?
Naravno, ja ne gledam katastrofičarski ako govorim kritički. S obzirom da je unutarnji odnos snaga takav kakav jest i stvorio je kroz 20 godina gordijske čvorove renti, takav se odnos snaga ne može razbiti kroz uobičajene izborne cikluse svake četiri godine. A i kako na izborima razvlastiti vladajući ekonomski sloj kada ih upravo on financira? Kako ne postoji unutarnja snaga koja može razriješiti tu situaciju, integracija u EU mogla bi doprinijeti razrješavanju tih problema. Idealno bi bilo da međunarodni sporazumi i institucije odigraju ulogu sredstva obvezivanja omogućujući tako provedbu reformi s nižim troškovima tranzicije. To je, nadam se, temeljna dobrobit koju bi Hrvatska mogla izvući iz članstva u EU.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

Donesen je novi proračun za 2010., a analitičari očekuju njegov rebalans već u proljeće?
Preko proračuna najbolje se zrcali politika jedne zemlje. U proračunu se ništa bitno nije promijenilo, pa se stoga niti u politici ništa bitno neće promijeniti. Više je nego logično očekivati rebalans proračuna. Kada će to biti, ne ovisi toliko o tome kada će rebalans biti potreban, već kada će ga Vlada napraviti, pa stoga ne želim pogađati. Iz proračuna se vidi kako ne postoji želja za mijenjanjem gospodarske politike.

Ministar Ivan Šuker je nedavno izjavio kako većeg prostora za rezanje proračuna niti nema jer je 87 posto proračuna zakonski definirano?
To je samo politički manevar. Ta kvazi-teza znači da je upravo takva struktura proračuna i nastala zbog mnogih propusta u gospodarskoj i razvojnoj politici. Problem nezaposlenosti rješavan je i tako što su se ljudi slali u mirovinu, pa zatim “crne rupe” u parafiskalnim fondovima kao što je zdravstveni ili mirovinski fond. Struktura proračuna pokazuje da je on neodrživ. Zakoni služe za podupiranje razvojnih ciljeva ove zemlje, a ukoliko neki zakon predstavlja kočnicu tom razvoju, jednostavno ga treba mijenjati.

Predsjednik države je ekonomski marginalan

Predsjednik države po Ustavu nema mnogo ovlasti u području ekonomije, ali je to područje dosta često spominjano u predsjedničkoj kampanji. Zašto?
Predsjedničke ovlasti u području ekonomije gotovo su ravne nuli. Što on može učiniti osim sazvati sjednicu Vlade na tu temu i tako u javnosti naglasiti neki ekonomski problem? Ne može kreirati gospodarsku politiku, njegov stvarni doseg je marginalan. To je samo dio predizborne promidžbe i bitke za glasove te estradizacije politike. Na izborima, pa i predsjedničkima, suprotno uvriježenom mišljenju, ne rješava se uvijek sudbina zemlje jer mnoge ključne odluke donose i oni koji ne izlaze na izbore.