Kada se u svibnju davne 2012. godine Facebook spremao za izlazak na burzu, malo je tko mario za kompleksnu vlasničku strukturu; od presudne je važnosti bilo domoći se vruće robe, po svaku cijenu.

Bilo da je riječ o velikim, institucionalnim investitorima, koji su se grozničavo laktarili za veći udio u alokaciji dionica tijekom inicijalne javne ponude, ili običnim smrtnicima, koji su se dionica mogli domoći tek nakon uvrštenja na burzu, nitko nije dvojio u viziju Marka Zuckerberga.

Desetak godina kasnije, stvari izgledaju bitno drukčije, a dualna vlasnička struktura najednom je postala uteg za dionice čija je cijena doslovno – krahirala.

Od lošeg na gore
U toliko mjeri da ih je svojom izvedbom u tih deset godina nadmašio S&P 500 indeks, makar je još u srpnju prošle godine tržišna kapitalizacija kompanije dosegnula vrtoglavih bilijun dolara, zorno ilustrirajući aktualan pesimizam ulagača uvjetovan samovoljom jednog od osnivača.

Zuckerberg je odlučio sve karte baciti na “metaverzum” i virtualnu stvarnost, apelirajući pritom na strpljenje dioničara, no rezultati strategije ukalupljene u prilično maglovite ciljeve zasad su – poražavajući.

Meta Platforms, kompanija koju većina i dalje prepoznaje po imenu najveće globalne društvene mreže, nakon najnovije korekcije više nije niti među 20 najvećih američkih kompanija; zabilježen je pad prihoda drugi kvartal zaredom, a da stvar bude još gora, a unatoč činjenici da su prihodi dosegli plafon, Zuckerberg planira nova ulaganja i daljnji rast troškova koji bi iduće godine, prema obznanjenim projekcijama, trebali porasti (s ovogodišnjih 85) na 100 milijardi dolara.

Reality Labs, odjel zadužen za hrabar iskorak prema virtualnoj stvarnosti, u prvih devet mjeseci ove godine nagomilao je nešto više od devet milijardi dolara gubitaka (i čak 15 milijardi u nepune dvije godine!), no planovi za iduću godinu svejedno predviđaju drastičan rast ulaganja.

Revolt dioničara doima se sasvim opravdanim, no njihova je uloga marginalizirana, a pozicija otprilike jednaka pasivnoj ulozi malog ulagača u kakvom indeksnom fondu, suočenog s binarnim izborom: zadržati dionice, u nadi da će odvažna poslovna strategija donijeti opipljive rezultate ili ih jednostavno prodati.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

promo

A strana band: Poznata lica s malih ekrana pripremaju jedinstveni spektakl – očekuju se i posebni gosti iznenađenja

Jer nikakav oblik aktivizma koji bi iznudio preslagivanje poslovnih prioriteta naprosto nije moguć. Od ukupno 2,7 milijuna dionica, tek nešto više od 400.000 otpada na one serije B. Međutim, za razliku od običnih dionica serije A, dostupnih običnim smrtnicima koje na skupštini dioničara funkcioniraju po principu “jedna dionica, jedan glas”, one serije B nose – deseterostruko više.

I to bez ikakvog vremenskog ograničenja, objašnjavajući prevagu Zuckerberga koji kontrolira više od 50% glasova na skupštini i čvrsto drži kontrolu nad kompanijom.

Otuda i nešto mekši pristup (garniran obilnom dozom laskanja) institucionalnih ulagača koji su, u nedostatku uobičajenih poluga pritiska, pokušali apelirati na zdrav razum i obuzdati ambiciozne ciljeve koje zasad nije moguće unovčiti.

Platforma Horizon Worlds bilježi manje od 200.000 korisnika, što je za investitore, navikle na milijune i milijarde korisnika koji svakodnevno koriste Facebook, Instagram ili Whatsapp, prilično razočaravajuće.

Da i ne govorimo o posprdnim recenzijama medija i potencijalnih, ali mahom nezainteresiranih korisnika. Gazda, međutim, ne namjerava odustati od svojih ideja, iako se posljednjih dana špekulira o masovnim otkazima koji bi očito trebali limitirati troškove.

Razlika između velikih i malih
Riječ je o uobičajenoj praksi kojom veliki broj kompanija hi-tech sektora pokušava odgovoriti na izazovno poslovno okruženje, u najvećoj mjeri uvjetovano primjenom bitno restriktivnije monetarne politike.

Pritom ipak treba napraviti jasnu distinkciju između etabliranih divova i mladih, nominalno perspektivnih kompanija koje se tek spremaju za osvajanje tržišta. Ove potonje su drastičnim rastom kamatnih stopa i znatno smanjenim apetitima investitora prema riziku naprasno ostale bez svježih (i k tome jeftinih) izvora financiranja i vrlo bitne komponente optimističnih projekcija.

Meta Platforms i ostali hi-tech divovi nemaju takvih problema; njima su ogromne količine kapitala nadohvat ruke, kao i izdašne zalihe gotovine.

U njihovu slučaju ključan razlog slabijih poslovnih rezultata i očajne izvedbe dionica posljedica je prokušane metode kojom se korporativni sektor prilagođava slabijoj potrošnji (i sve izglednijoj recesiji), agresivno režući troškove – marketinga. Meta pritom nije nikakav izuzetak.

Stvari ipak nisu tako crne, barem u nešto širem kontekstu. Ako ništa drugo, Zuckerberg bi na kraju mogao pobrati zasluge za impresivno ostvarenje dokidanja prakse dualne vlasničke strukture koja je trebala potaknuti izlazak brojnih jednoroga na burzu (i tako, paradoksalno, pridonijeti demokratizaciji financija), ali je posljednjih godina poprimila razmjere prave epidemije.

Ilustracije radi, prošle je godine gotovo trećina IPO manevara na Wall Streetu obuhvaćala nekakav oblik dualne strukture vlasništva, iako se vrhunac ludila dogodio nešto ranije, kada se na burzi pojavio Snap, s dionicama bez ikakvog prava glasa. Nije neka utjeha, ali u slučaju dioničara Meta Platformsa očito pokazuje da su mogli i gore proći.