Da, ja želim raditi do 67 godine života i ako me zdravlje posluži i duže. To danas nije popularno niti pomisliti, a kamoli javno izreći. Čak niti oni koji podržavaju mirovinsku reformu javno se ne usude izgovoriti: "Ja želim raditi do 67". 

Ne "ja moram" – to je zbog proračuna i održivosti sustava – nego zato što ljudi žele imati neku svrhu i smisao života, ne žele provesti zdravih 20 i više godina šetajući po parku s prekriženim rukama na leđima. Ali, isto tako mora se iskreno reći da ja iz udobnosti svog ureda, dok pišem ove retke, svakako zamišljam kako ću to moći, a znam da ću i željeti i sa 67 i s puno više godina. To je takav posao – poput profesora, inženjera, računalnog programera pa čak i raznih umjetnika, spisatelja, slikara ili pjesnika imam tu komociju da radim ono što volim.

Ali, bez pardona mogu razumjeti da gospođa kod koje svaki dan kupujem kruh u lokalnoj pekari, ili ona gospođa na blagajni trgovačkog lanca želi mirovinu već sada.  Mogu se zamisliti na njezinom mjestu samo jedan dan i kroz to promišljanje osjetiti gotovo automatsku želju za umirovljenjem, bijegom ili barem odlaskom svojoj obitelji. I u tome je problem mirovinske reforme i sindikalnog referenduma – svi sakriveni iza velikih brojki i pro i kontra zaboravljaju ulogu emocija u svakoj ljudskoj odluci. 

Skrivanje iza brojki
Ljudi nisu roboti i svoj rad većina može razumjeti kao težak ili lagan, kao poželjan doživotno ili kao nešto od čega treba bježati glavom bez obzira. A problem ove države je što skrivena iza brojki i velikih priča, podjednako kao i sindikalisti, zaboravlja emocije.  U ovom trenutku jedini efekt koji se postiže je osjećaj "pravljenja glupima" svih onih koji su još zagrijani za mirovinsku reformu. S jedne strane su spotovi koji vrlo jasno i ekonomski opravdano pokazuju što nas čeka ako se dobna granica za umirovljenje ne pomakne.

A prosječnom čovjeku brojka od 45 milijardi kuna vrlo zorno prikazuje problem.  Prikazuje ga sve do trenutka dok netko ne pomisli na povlaštene mirovine, a gotovo svatko ima najmanje jednog susjeda koji je korisnik takve mirovine. Argumenti sindikata dijelom drže vodu, ali samo do trenutka kada pored sindikata stanu sve one političke stranke koju su donedavno zagovarale rad do 67 godine života, a eto sada vide da su pogriješile jer nije sve u Hrvatskoj tako bajno, niti ljudi žive tako dugo, niti je zdravstvo tako dobro… 

I eto. Kakvu onda emociju da ima netko tko želi raditi svoj dobar posao do 67 godina, ili onaj tko nezadovoljan svojim poslom želi što prije "odguliti" svoju smjenu u pobjeći u mirovinu? I jedni i drugi jednostavno se osjećaju glupi. 

Jer nitko od gospode pro i kontra nije izašao u medije i rekao: "Ja želim raditi do 67 godine". Ili: "Ja želim u mirovinu odmah jer nisam zadovoljan onim što radim". Zaokupljeni sobom i svojim argumentima zaboravili su najprovidniji marketinški trik – emociju. Nitko nije jasno gospođama na blagajnama rekao: "Vaše zanimanje izumire i nećete ga raditi do 67 jer za 10 godina i manje radit će ga robot pa vaš potpis na sindikalnoj peticiji ne znači ništa". Nitko nije ni mladima rekao da poslovi kojima će se baviti u budućnosti danas niti ne postoje. I zato: "Ne trebate misliti da ćete biti konobari li spremačice sa 67". 

Bez vizije budućnosti
Nitko nije rekao niti: "Mi imamo viziju budućnosti i sve što sada znate i sve što vam govore političari i profesionalni sindikalisti za 20 godina neće vrijediti i bit će vam žao ako zakon kaže da idete u mirovinu, a vi baš želite raditi". Ali teško da će današnji radnici koje trgovački lanci pozivaju na sezonski rad na moru uz jedan slobodan dan za kupanje željeti duži radni staž. Teško će radnici uz Kujundžićevo zdravstvo vjerovati da će sa 67 biti radno sposobni i zdravi.  I teško će mirovinska reforma koja bi trebala stvoriti pozitivnu emociju uspjeti u društvu jer previše onih i pro i kontra ministra Marka Pavića kreira plodno tlo za daljnji uzgoj negativnih emocije.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’