Prošlog tjedna Poslovni dnevnik, a nakon nas i neke druge tiskovine, objavio je tekst o uvozu radne snage iz Poljske. Naime, splitski Brodosplit zapošljava veći broj Poljaka kao nadomjestak kroničnoj nestašici brodograditelja u Hrvatskoj.

I ne bi u toj vijesti bilo ničega posebnog osim zgodnog štikleca za jutarnju kavu koji ukazuje kako, eto, kod nas ima posla čak i za radnike i EU, a da pozadina te priče ili pozadina na koju priča ukazuje nije daleko kompliciranija i po Hrvatsku dalekosežno opasnija od trenutno aktualnog slučaja Agrokor ili kupnje Ine od Mola. Naime, uvoz radnika iz Poljske naslanja se na brojku od oko 150.000 nezaposlenih, nesređeno dualno obrazovanje koje bi pogodovalo tržištu rada, iseljavanje mladih iz Slavonije, nestašicu konobara i kuhara već dugi niz ljetnih sezona i neizbježno pitanje – tko to puni naš mirovinski fond ili plaća naše zdravstvo? Pitanja koja se sporadično postavljaju, ali se njima sustavno ne bavimo. Ubrzano pritisnuti ponajprije gospodarskim aferama, a nakon toga i političkom bezidejnošću, planiranje na duge staze jednostavno smo zaboravili.

Zanemarena upozorenja
I ima u tome i logike. Poznata spirala siromaštva pokazuje kako zaduženi i prezaduženi podižu još više kredita ne bi li financirali tekuće, gotovo dnevne obveze, bez da imaju predaha planirati razdoblje od deset ili dvadeset godina. Oni novac koriste da prežive, a oni imućniji koji nisu pritisnuti dnevnim troškovima štede i planiraju. I na osobnoj razini to obično biva tako, ali kada je riječ o državnoj razini onda su svi u problemu, i siromašni i srednji sloj, ali i imućni. Ako uskoro ne posložimo domaće tržište rada teško ćemo se nositi s bilo kojom krizom, a ona koja bi nas na kraju mogla doći glave bit će ili mirovinska ili zdravstvena kriza jer oba postojeća sustava bez obilnog financijskog punjena od radno sposobnog stanovništva nisu održiva.

Ali prva pretpostavka je da imamo radno aktivno stanovništvo koje ujedno i ima posla. Kod nas je u ovom trenutku očit paradoks – ima posla, ali ne i radnika za njega dok istovremeno statistički gledano imamo veliki broj nezaposlenih. Jedan umni sindikalac nedavno je iznašao brzo i jednostavno rješenje, a ono je glasilo: podignite radnicima plaće pa će ih biti više.

Da tome nije tako svejedoči niz zanimanja i radnika kojih nema iako su čak i neto plaće više nego dobre za hrvatske prilike. To je nešto na što realni sektor upozorava već godinama, ali kao da ih nitko ne čuje. Političke elite jednostavno su zaigrane u svom četverogodišnjem mandatu stranačkim prepucavanjima i pozicioniranjima, a da bi mogle postići dugoročniji konsenzus koji bi se pozabavio nečim tako složenim poput tržišta rada. Nismo baš svjedočili ni rješenju nekih puno jednostavnijih stvari. I to nije dobro za nikoga u ovoj državi, pa čak ni za one koji sada svoj kruh traže u stranim zemljama. I oni se možda žele jednog dana vratiti u svoju domovinu i zasigurno ne žele vidjeti sve još više devastirano i još manje održivo. 

Zamagljeni problemi
Svakako se treba uhvatiti u bitku s tekućim problemima i nitko ne želi umanjit značaj jedne Ine ili jednog Agrokora za hrvatsko gospodarstvo, ali i cijelo društvo. Međutim, trebamo biti jako oprezni da nam nešto što sada gori svojim dimom ne zamagli veliki požar koji tek dolazi. U ovoj državi još uvijek ima pametnih i voljnih da nešto mijenjaju i trebalo bi ih poslušati, ali onda i ono što kažu i uvažiti. I naravno, treba krenuti prema nacionalnom konsenzusu oko dvije ili tri ključne reforme, a ne tu riječ izlizati kroz niz najavljenih mjera, ali niti jednu provedenu. Prva i izrazito važna je ona na tržištu rada jer bez tog neće biti sredstava za ništa drugo.