Kriza eura već je transformirala Europsku uniju iz dobrovoljna udruženja ravnopravnih država u odnos vjerovnika i dužnika iz kojega nema jednostavna izlaza. Vjerovnicima prijeti gubitak golema novca ako neka članica napusti monetarnu uniju, dok su dužnici podvrgnuti mjerama koje dodatno produbljuju recesiju, pogoršavaju dužničko opterećenje i jačaju njihov podređeni položaj. Stoga kriza sada prijeti uništenjem same EU, što bi bila tragedija neviđenih razmjera koju samo Njemačka svojim vodstvom može spriječiti.

Uzroci krize ne mogu se do kraja pojmiti ako se ne prepozna fatalna mana eura: osnivanjem neovisne središnje banke zemlje članice zadužile su se u valuti nad kojom nemaju kontrolu. Isprva su se i vlade i ostali sudionici na tržištu odnosili prema državnim obveznicama kao da su nerizične, što je potaknulo banke na gomilanje slabijih obveznica. Kada je zbog grčke krize zaprijetila nemogućnost otplate dugova, financijska tržišta žestoko su reagirala i spustila sve prekomjerno zadužene članice eurozone na status zemalja Trećeg svijeta prezaduženih u stranim valutama. Prekomjerno zadužene članice tretirane su kao da su isključivo one odgovorne za vlastitu nesreću, pa strukturna mana eura nije ispravljena.Kad to shvatimo, rješenje problema nameće se samo od sebe, a može se sažeti jednom riječju: euroobveznice.

Čudesan pozitivni učinak

Da se zemljama na koje se odnosi novi fiskalni ugovor EU dopusti da cijeli državni dug prebace u euroobveznice, pozitivni učinak bio bi čudesan. Opasnost bankrota bi nestala, baš kao i premije rizika. Bilance banaka smjesta bi se popravile, baš kao i proračuni najzaduženijih zemalja. Italija bi, primjerice, tako uspjela uštedjeti do četiri posto BDP-a, u proračunu bi se ostvario višak, a štednju bi zamijenila politika fiskalnoga poticaja. Tako bi se pokrenuo gospodarski rast i pao bi omjer dugova. Većina naizgled nerješivih problema jednostavno bi isparila. Bilo bi to pomalo nalik buđenju iz noćne more.

U skladu s najnovijim fiskalnim ugovorom, zemljama članicama bit će dopušteno izdati nove euroobveznice kao zamjenu za one zrele, pa bi se time nakon pet godina dugovi postupno smanjili na 60 posto BDP-a. Ako bi se neka država članica dodatno zaduživala, to bi činila isključivo u vlastito ime. Novom su fiskalnom ugovoru potrebne određene preinake ne bi li se zajamčilo da kazne za prekršitelje budu automatske, trenutačne i ne preoštre te u konačnici vjerodostojne. Strožim fiskalnim ugovorom gotovo u potpunosti bi nestala prijetnja bankrota.Euroobveznice ne bi naudile njemačkom kreditnom rejtingu. Upravo suprotno, zahvaljujući njima Njemačka bi stajala bolje od SAD-a, Velike Britanije i Japana.

Naravno, euroobveznice nisu univerzalni lijek. Poticaj koje bi one pružile možda ne bi bio dovoljan da zajamči početak gospodarskoga oporavka te bi možda bio potreban dodatni fiskalni i/ili monetarni poticaj. No, takav se problem sada doima kao luksuz. Više zabrinjava to što euroobveznice ne bi smanjile razlike u konkurentnosti. Pojedine zemlje i dalje bi morale provesti strukturne reforme. EU bi i dalje trebala bankarsku uniju kako bi krediti u svim zemljama bili dostupni pod jednakim uvjetima. (Spašavanjem Cipra ta je potreba dodatno istaknuta jer su uvjeti igre postali još neravnopravniji.) No, njemačko prihvaćanje euroobveznica iz korijena bi izmijenilo postojeću atmosferu i omogućilo nužne reforme.

Dobre i bez Njemačke

Na žalost, Njemačka se i dalje žustro opire uvođenju euroobveznica. Otkad je kancelarka Angela Merker stavila veto na tu zamisao, ona se prestala razmatrati. Njemačka javnost ne shvaća da bi za očuvanje eura uvođenje euroobveznica bilo puno isplativije.Njemačka ima pravo odbaciti euroobveznice. No, nema pravo spriječiti prezadužene zemlje da se iskopaju iz jada tako što bi se udružile i izdale euroobveznice. Ako se već ne slaže s njihovim uvođenjem, Njemačka bi trebala razmotriti mogućnost izlaska iz eurozone. Iznenađujuće je što bi euroobveznice eurozone bez Njemačke i dalje stajale dobro u usporedbi s američkim, britanskim ili japanskim državnim obveznicama. Objašnjenje je jednostavno: kako su nagomilani dugovi u eurima, vrlo je važno koja država izlazi iz eurozone. Ako je Njemačka napusti, past će vrijednosti eura. Time bi zemlje dužnici vratile konkurentnost jer bi se njihovi dugovi u realnom smislu smanjili, a kad bi izdale euroobveznice, rizik nemogućnosti otplate dugova bi nestao. 

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Njihov dug iznenada bi postao održiv. Istodobno bi veći dio tereta prilagodbe pao na leđa onih država koje bi odbacile euro. Izvoz bi im postao manje konkurentan, a susrele bi se i sa žestokom konkurencijom krnje eurozone na domaćem tržištu. Da Italija. pak, napusti eurozonu, njezino dužničko opterećenje u eurima postalo bi neodrživo, pa bi se dug morao restrukturirati, što bi bacilo globalni financijski sustav u kaos. Dakle, ako netko već mora otići, to bi trebala učiniti Njemačka, a ne Italija.Postoji niz razloga zašto bi Njemačka trebala odabrati između prihvaćanja euroobveznica ili napuštanja eurozone, ali nije očito koja od dvije mogućnosti bi za tu zemlju bila bolja. O tome može odlučivati samo njemačko biračko tijelo.

Dugoročno neodrživo

Da se u Njemačkoj danas održi referendum, neupitno bi pobijedili zagovornici izlaska iz eurozone. No, nakon pomnijega razmatranja, glasači bi vjerojatno promijenili mišljenje. Otkrili bi da su posljedice njemačkoga ovlaštenja euroobveznica bile krajnje preuveličavane, a posljedice izlaska iz eurozone ublaživane. Problem je što Njemačka nije prisiljena na taj odabir. I dalje može nastaviti poduzimati tek goli minimum potreban za očuvanje eura. Očito je to izbor Angele Merkel, barem do sljedećih izbora. Ostatku Europe bilo bi puno bolje kada bi Njemačka konačno odabrala između euroobveznica i izlaska iz eurozone, bez obzira na ishod. A i Njemačkoj bi bilo bolje. Ovako se situacija samo dodatno pogoršava, a dugoročno će postati neodrživa. Neuredan raspad obilježen uzajamnim optužbama i nepodmirenim potraživanjima ostavio bi Europu u gorem stanju negoli na početku smionoga eksperimenta ujedinjenja. A to sigurno nije u interesu Njemačke.