Velika naklonost Pariza prema Beogradu primijetila se i neki dan kad se saznalo da je Pariz tako pritiskao Europsku komisiju da dade preporuku za otvaranje novog poglavlja pregovora o pristupanju, da je Komisija morala sebi skočiti u usta, i praviti se da nije nedavno objavila realističnu i vrlo negativnu analizu stanja u Srbiji. Iza te naklonosti stoji službena strategija Pariza prema regiji. Preporuka za otvaranje Klastera tri pregovora odbijena je vetom u Vijeću, i Europski parlament je negativno reagirao, ali Pariz može reći Beogradu kako su pokušali. Toliko im je stalo da ostave dobar dojam u Beogradu.
Iza zatvorenih vrata
Prethodno, Zoran Milanović potužio se u vezi prodaje Rafalea Srbiji, kako Pariz favorizira Beograd u odnosu na zemlju saveznicu u NATO-u i EU-u. Francuzi bi odgovorili da je to smiješno pomisliti, zato što je drugačiji odnos prema zemljama članicama, da je to “dvostruka strategija”, komplementarna, a nikakvo favoriziranje, da je drugačiji odnos prema nečlanicama. Također su rekli da srpski novi Rafali nemaju opremu kao polovni hrvatski, makar i djeca u vrtiću znaju da se pregovori o kupnji te dodatne opreme mogu voditi odvojeno i da se ta dodatna oprema može dobiti odvojeno.
No, prodaja novih Rafala u Beograd, što je izazvalo nelagodu kod nas, također je dio iste Strategije prema Zapadnom Balkanu, odnosno strategije Francuske prema Srbiji koja planira poteze u razdoblju od, kako kažu, trideset do pedeset godina.
U tom razdoblju svašta se može dogoditi, a i mnogo toga dogodit će se i prije. Tko zna gdje će za pet ili deset godina biti NATO, što i gdje EU, a nervoza Hrvatske prema naoružavanju Srbije sigurno se neće smanjiti, pogotovo jer su dugogodišnjom podrškom Aleksandru Vučiću iz Pariza i Berlina demokratski tokovi u Srbiji prekinuti. Višegodišnji odabir EU-a u odnosu na Srbiju za stabilokraciju umjesto za demokratske snage čak još nije niti došao na naplatu, ali nemoguće je da će se izbjeći.
Kad je riječ o prodaji aviona, još ima mjesta argumentaciji da je to, jako široko gledajući, kao također u hrvatskom interesu zato što je u europskom interesu, ali Milanović je imao pravo podsjetivši da je Pariz prošle godine odbio sudjelovanje na mimohodu povodom tridesetogodišnjice Oluje.
Dok su vagali hoće li ili neće prošle godine u Zagreb na mimohod, francuski diplomati konzultirali su svoju Strategiju za Zapadni Balkan, dokument usvojen 2019. godine, i prelomili da je odbijanje sudjelovanja na mimohodu u Hrvatskoj više u skladu sa Strategijom i predstavlja manju štetu nego da su poslali par svojih vojnika u Zagreb.
Sve francuske komunikacije odvijaju se iza zatvorenih vrata, tako da pojma nemamo kako su se izvlačili prema Zagrebu, ali pretpostavimo da su mislili kako Hrvatska može psihofizički podnijeti tu odbijenicu, dok bi, da su prisustvovali, u Beogradu dobili živčani slom.
No, činjenica je da je Pariz opetovano iskazuje duboku empatiju za Vučićeve osjećaje, na račun osjećaja članice EU-a i NATO-a, kao i na račun osjećaja Europske komisije na koju su stali kao slon u staklarni te, paralelno, ciničnu indiferenciju prema demokratskoj srpskoj opoziciji koja se nadala da će u velikim europskim zemljama velike demokratske tradicije i EU-u imati saveznika.
Kad pogledamo razine ulaganja i planova koje Francuska ima i planira u Srbiji, shvaćamo djelomično francuski rezon.
Velike francuske korporacije prisutne su u Srbiji. Među prvima, davno prije formuliranja Strategije, ušao je Michelin, a danas su tamo Suez (vode, vodni tokovi), Vinci Aéroports, koji je dobio koncesiju na 25 godina za Nikola Tesla zračnu luku, RATP Dev, koji će graditi beogradski metro, Schneider Electric (razvojni centar u Novom Sadu zapošljava oko 1000 stručnjaka), Lafarge (sad se drugačije zove, gradi inovativnu tvornicu u Obrenovcu za proizvodnju cementa iz pepela termoelektrana, ulažu više od 110 milijuna eura) i Eiffage (velika građevinska kompanija), Hutchinson (automobilski dijelovi i elastomeri, upravljaju tvornicom u Kikindi, dio francuskog automobilskog klastera), Le Bélier (automobilske aluminijske komponente), Novares (plastika i automobilske komponente za rasvjetu,proizvodni pogoni), Mecafor (precizna obrada i automobilske komponente). Tarkett (podovi, sportske površine), onda Lactalis, Savencia, oni su mliječni proizvodi, onda već dugo banka Crédit Agricole, pa osiguranje AXA…Tko će ih sve nabrojati.
U Srbiji djeluje oko 130 francuskih kompanija koje zapošljavaju oko 13 tisuća ljudi.
Ukupna trgovinska razmjena Francuske i Srbije je oko dvije milijarde eura, zadnji su podaci za 2022. godinu. U zadnje vrijeme Srbija ima mali višak u odnosu na Francusku kad je riječ o izvozu.
Francuska strategija za Zapadni Balkan odnosi se na zemlje bivše Jugoslavije plus Albaniju koje još nisu članice EU-a. Sastavljena je na zahtjev Emmanuela Macrona, a glavna zamisao jest da se regija veže za Francusku i preko nje za Europu, odnosno kompleks koji se tada zvao Zapad te da jednog dana te države postanu članice EU-a, kao što su to postale Slovenija i Hrvatska, koje se, njih obje, smatraju riješenima, partnerima.
Taj geopolitički utjecaj bio bi izveden jakim ekonomskim prisustvom, toliko jakim da se Srbija otrgne od ruskog, i posebno kineskog utjecaja i periferije Europe i vrati se u metaforički rečeno, majčino krilo. Konačno, Srbija je tijekom svoje povijesti, bila mnogo više orijentirana na Zapad, nego na drugu stranu, a neka sjećanja na daleko savezništvo u Prvom svjetskom ratu dvije zemlje još tinja.
Okrenuli leđa Hrvatskoj
Odjeci tog razumijevanja očitovali su se u tome da su Francuzi – iako je i Hrvatska dala veliku lovu Dassaultu za Rafale – odlučili da je proslava Oluje za Srbe suviše kontroverzna i okrenuli leđa Hrvatskoj. Milijardu eura manje je od 2,7 milijardi eura.
Posljednji put u našem sjećanju, ta se naklonost pokazala u favoriziranju Miloševićevog režima u ratu devedesetih sa strane Françoisa Mitteranda. Ta je podrška bila kontroverzna da kontroverznija nije mogla biti. Konkretno, upravo je obljetnica, i podsjetimo se na Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici 11. srpnja i na odbijanje zračne podrške nesretnoj enklavi zaštićene zone Srebrenica sa strane francuskog generala, zapovjednika UNPROFOR-a, Bernarda Janviera.
Nakon odlaska Mitteranda, koji je posvuda osim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj uživao ugled hodajuće legende, predsjednici Chirac, Sarkozy, Hollande, držali su političku distancu prema Beogradu. No, vrijeme je proteklo i nova realnost europske arhitekture i razmišljanje o ulozi Francuske rezultirali su ovom Strategijom.
Cilj naveden u Strategiji je sigurnosna, ekonomska, politička stabilizacija regije putem reformi. Autori su istakli potrebu jačanja vladavine prava. Francuzi smatraju važnim “Dijalog Srbija-Kosovo”, odnosno normalizaciju i omekšavanje odnosa Beograda i Prištine.
Veliki dio Strategije odnosi se na ograničavanje, uspostavljanje balansa prema tzv. vanjskim tj. ruskim, kineskim ili turskim utjecajima, što se postiže kroz sve tješnje povezivanje regije s EU-om i NATO-om. Zemlje naše regije također se potiču u borbi protiv političkog ekstremizma i organiziranog kriminala.
Šira slika francuske Strategije je tzv. strateška autonomija Europe, odnosno sposobnost samostalnog odlučivanja i djelovanja Europe i u Europi. To znači da sigurnost treba biti stvorena i primijenjena u Europi i da ekonomija, industrija, itd., trebaju biti odavde, a ne iz Amerike.
U analogiji s “America first”, to bi značilo Francuska na prvom mjestu, i, imajući u vidu također francuske interese koji se ostvaruju kroz EU, nakon toga, Europa na prvom mjestu. Treba reći da je ta zamisao degolistički inspirirana, odnosno da je šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako je Francuska trebala biti beskrajno zahvalna Americi za oslobođenje u Drugom svjetskom ratu, general De Gaulle povukao oštru crtu smatrajući da se Francuska i Europa trebaju razvijati samostalno. Tada je odlučio i da Francuska sama razvije svoje kapacitete nuklearnog naoružanja i smanjio francusko prisustvo u NATO-u.
‘Liebe Alex’
Malo po malo, ta francuska ideja europske autonomije sada i jest strateška orijentacija današnje Europske unije. Prvi put je o strateškoj suverenosti tako 2008. godine, govorio Nicolas Sarkozy. Nama, tada brojnim briselskim dopisnicima koji smo ga slušali, činilo se da je Sarkozy otišao jako predaleko i da Europa ne treba ni razmatrati sigurnosnost bez NATO-a i Amerike. Ne samo to, nego su mnogi smatrali da Sarkozy zagovara protekcionizam koji za EU može biti samo štetan. Niti deset godina kasnije Emmanuel Macron se vratio toj ideji, proširio je, ojačao stavove u nekoliko nastupa, a za vrijeme šestomjesečnog vođenja EU-a, Francuska je uvela nekoliko konkretnih instrumenata (primjerice, Europski fond za obranu, itd).
Ova pak, francuska strategija za Zapadni Balkan, izravna je primjena te šire strategije autonomne Europe. Konkretna primjena, koja cilja na to da se u regiji smanji utjecaj Rusije, Kine, Turske i ojača Europa, treba se ostvariti kroz velike, dugotrajne strateške projekte. U tom smislu, Francuzi imaju pravo, to jest u interesu Hrvatske.
Ključna zemlja u francuskoj regionalnoj strategiji je Srbija. Cilj je ugraditi sve bitno francusko, od tehnologije, kapitala, implementirati se politički u modernizaciju Srbije. Svi ovi napori Francuske u regiji, prvenstveno imaju pred očima Srbiju, a kako je u Srbiji na vlasti bio i jest i ostat će još neko vrijeme Vučić, onda se sva ljubaznost i pažnja i osjećaji okreću prema njemu.
Slično se ponašala od Angela Merkel, koja je Vučiću tepala “liebe Alex”.
Ponešto od onoga što su i Njemačka i Francuska zahtijevale od Vučića, on im je i isporučio. Tako, možemo reći da je Kosovo posredno i potiho priznao, odnosno priznao je registarske tablice, kosovske dokumente građana, itd. Nije napravio krajnji korak, formalno priznanje, ali dao je dosta i na to se poziva. No, da su umjesto na “liebe Alex”, igrali na stvarnu demokratsku srpsku opoziciju i dali šansu stvarnim proeuropskim snagama, danas bi sigurno svi podržali napredovanje u pregovorima. Naime, tada bi proklamirani cilj, a to je vezivanje Srbije uz Europu kroz reforme i vrijednosti, bio stvarniji, a i cijela situacija u regiji bila bi opuštenija.
Francuski dužnosnici opisuju Srbiju kao “strateški most prema Balkanu i ostatku svijeta” i žele da francuske tvrtke budu vodeće u svim ključnim sektorima. Tako, kad je nedavno Xi u Pekingu primio Aleksandra Vučića sa svim počastima, vrijednost srpskog predsjednika u očima Pariza i Berlina znatno je porasla i nastojat će titrati oko njega još više. Obratno, kad Kinezi i Rusi vide kako se ovi trude oko Beograda, i oni se više angažiraju.
Kad se Hrvatska sjetila da joj možda ne odgovara razvoj događaja oko Rafala, već su Srbija i Francuska visoko zajedno letjele.
Svejedno, kupnja 12 novih Rafala i velika prisutnost francuskog kapitala u Srbiji, a ne zaboravimo također, još snažnije njemačko prisustvo, znači da Srbija napušta rusku sferu u pitanjima obrane, odnosno da se manje nego prije oslanja na rusku i kinesku opremu. Nakon što Srbija dobije Rafale za 2,7 milijardi eura, bit će desetljećima ovisna o francuskoj logistici, obuci i rezervnim dijelovima, uostalom isto kao i Hrvatska.
Kad se tako to predstavi u Bruxellesu, ili u Berlinu ili u Londonu, kad se tamo saberu, ovo jest pobjeda Europe nad Pekingom i Moskvom. Jednako tako, transakcijski model ponašanja u međunarodnoj politici postaje sve poželjniji nakon što ga je afirmirao Donald Trump. Što si nemilosrdniji u areni gdje se vode borbe za prevlast, to više raste prestiž. Konkretno, Pariz će djelovati tako da stalno povećava svoju moć. Tu nitko ništa ne može.
Ono što je dobro u novim odnosima jest ipak neka predvidljivost. Predvidljivo je da će se Francuska, bez obzira na to tko će naslijediti Macrona, ponašati tako da će ispunjavati obveze prema partnerima u EU i NATO-u, dok ti savezi država postoje, i predvidivo je da će se ponašati u europskim okvirima kao velika sila koja samim time ima pravo na ono što mali nemaju. Dobro, tako su podijeljene karte.
No, što će biti ako EU, koju vežu zakoni koji vrijede ako i samo ako dok ih svi sudionici poštuju jer ih obvezuju tzv. vrijednosti, oslabi ovoliko koliko je sada oslabio NATO? Ako se NATO do kraja uruši, a s konstrukcije EU-a se počinje osipati kao da je potres, za Hrvatsku će to imati neposredne, brutalno opasne posljedice.
Kontra pasiviziranja
U tom slučaju, Hrvatska neće moći čekati demokratizaciju Srbije, nego će strahovati od njenog naoružanja i moguće agresije, a sigurno se neće moći pouzdati u Palais de l’Élysée. Ne, nego ćemo opet valjda gledati u Ameriku, a oni će pitati, a zašto niste kupili F-16, a također, u Njemačku, u nadi da će tamo ostati demokratski postav.
Dakle, za razliku od pasiviziranja što zagovara predsjednik Milanović, doslovno jedini put za Hrvatsku jest jačanje vlastite pozicije u EU-u i NATO-u, veliko jačanje, a ne uvrijeđeno odbijanje.
Dobro, nije sve tako crno.
Izravna francuska ulaganja u Srbiju su oko 1,5 milijardi eura, a u Hrvatsku oko milijardu, što znači da je Francuska u prvih deset stranih investitora kod nas. U Hrvatskoj je oko 60 francuskih tvrtki koje zapošljavaju oko 6500 ljudi, ali osim u obrani, nema baš velikih projekata. Francuzi su prisutni uglavnom kroz retail. Njihovo prisustvo raste, ali glavni investitori u Hrvatsku, gledajući kumulativno, su Nizozemska, Njemačka, Austrija i Italija.
To je tako. Ponovimo, jedina strategija koju Hrvatska može imati, umjesto uvrijeđenosti jest vlastita strategija, a ona je isključivo i samo jačanje svoje pozicije u EU i uključivanje što je moguće više i kvalitetnije u buduću jezgru Europe.
