Potencijali Hrvatske u proizvodnji energije iz biomase te u proizvodnji bioplina veliki su i neiskorišteni, rečeno je na njemačko-hrvatskom simpoziju “Korištenje biomase i proizvodnja bioplina”. Hrvatska 13,3 posto potrošnje energije zadovoljava iz obnovljivih izvora energije. Do 2020. cilj je dostići europsku direktivu od 20 posto, istaknula je Kristina Čelić, načelnica sektora za energetiku u Ministarstvu gospodarstva.

Smatra da je najveća zapreka proizvodnji energije iz obnovljivih izvora prihod, no ono što takvu proizvodnju čini poželjnom je njezina predvidljivost. Citatom “biomasa je vječna” profesora Davida Halla započeo je svoje predavanje Julije Domac iz Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske. Međutim, u Hrvatskoj je situacija takva da na prste jedne ruke možemo nabrojiti projekte za dobivanje energije iz biomase, rekao je. Najveći potencijal u dobivanju energije iz biomase predstavlja bogatstvo hrvatskih šuma. Naime, nešto manje od 50 posto hrvatskog teritorija pokriveno je šumom s ukupnim godišnjim prirastom od 9,6 milijuna kubičnih metara. No velik broj kućanstava, za dobivanje toplinske energije koristi gotovo iste peći kao i u vrijeme naših djedova i baka, istaknuo je Domac. Problem je i percepcija biomase u Hrvatskoj. “Mi je još ne doživljavamo kao jeftin izvor energije”, istaknuo je Domac. Kao primjer nedovoljna korištenja obnovljivih izvora naveo je i proizvodnju peleta. Od osam velikih proizvođača i proizvodnje više od 200.000 tona izvozi se gotovo sve, odnosno 98 posto, a u Hrvatskoj jedva da postoje distributeri paleta. Također nemamo ni obrazovanoga kadra za instalaciju peći na pelete. I što se tiče proizvodnje bioplina u Hrvatskoj, potencijali su daleko veći od ostvarenog.

“Imamo minimalno 200 megavata potencijala, a dosad je realizirano tek pet MW”, naglasio je Zdravko Schauperl, profesor s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Govorio je i o vlastitu iskustvu u realizaciji prvoga bioplinskog postrojenja u Dvoru, koje je dovršeno nakon devet godina i prošle godine pušteno u pogon. “Izgleda da se ljudi boje ući u projekt bioplinskih postrojenja jer je riječ o velikim investicijama”, obrazložio je Schauperl mali broj takvih projekata. Kako objašnjava, cijene se kreću od tri, pa do šest tisuća eura po kilovatu instalirate snage. Dakle, ulaganje u projekt od 200 kilovata iznosi između 600.000 do milijun eura investicije. “To sasvim sigurno nije lako, osobito za naše poljoprivrednike koji su prezaduženi. Ni legislativa još nije najčišća te se tarifni zakon često mijenja. No vjerujem da od obnovljivih izvora energije bioplinska postrojenja predstavljaju jedan od najboljih primjera proizvodnje energije”, ističe Schauperl, Objašnjava kako omogućuju pokretanje mnogih drugih aktivnosti, jer je riječ o procesu koji zahtijeva kontinuirani rad, od uzgoja energetskih biljaka, preko skupljanja silaže i stajskoga gnoja, rada u postrojenju pa sve do mogućnosti otvaranja proizvodnje strojeva potrebnih za rad bioplinskih postrojenja. “Riječ je o kompleksnom ekološkom, ekonomskom i energetskom krugu”, zaključio je Schauperl.