Nakon što je u petak objavljeno da je američka kreditna agencija Standard & Poor’s snizila kreditne rejtinge devet zemalja eurozone, uključujući Francusku i Austriju, nekoliko je američkih ekonomskih analitičara, pa i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i kolumnist New York Timesa Paul Krugman, skrenulo pozornost na objašnjenje agencije zašto su to učinili.

Krugman je tako na svom blogu koji piše u sklopu uglednog New York Timesa podvukao stav S&P-a da, ukoliko se proces reforme temelji samo i isključivo na proračunskoj štednji, a u uvjetima padanja domaće potražnje, upitnih prihoda i straha građana za sigurnost svojih radnih mjesta, postoji rizik od samouništenja. Sve to, poručili su iz S&P-a, nagriza nacionalne porezne prihode. Dok je Krugman samo skrenuo pozornost na ovo mišljenje S&P-a (usput “bocnuvši” njemačku kancelarku Angelu Merkel da svojom politikom provođenja mjera štednje nastavlja Europu voditi “putem prema nigdje”) Bruce Krasting, bivši fond menadžer koji piše za američki Business Insider, u svojoj je analizi bio nešto konkretniji. Zapravo, dosta konkretniji. On kaže kako S&P zapravo poručuje da, dok se provode mjere štednje, nema apsolutno nikakve šanse da se postigne ekonomski rast.

>> Krah europskih rejtinga – signal Hrvatskoj da hitno počne s rezovima

U isto vrijeme, hrvatski građani, iščekujući da kreditne agencije prema našoj prezaduženoj ekonomiji budu jednako nemilosrdne, pitaju se tko je taj S&P da vedri i oblači tržištima, izaziva psihozu, šalje poruke ‘više trošite, manje štedite’. Ivo Družić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, za Poslovni.hr kaže kako su agencije poput američkog S&P-a “agencije dužnika”, kako ih Kinezi rado nazivaju. A ustvari bi agencije vjerovnika trebale biti te koje ocjenjuju, kaže Družić, ističući činjenicu da S&P, koji potječe od “najvećeg dužnika”, SAD-a, ocjenjuje druge zemlje. Napominje i kako su se iste te agencije koje danas snižavaju drugima rejtinge, od 2008. godine naovamo dosta kompromitirale svojim radom.

Komentirajući Krugmanova razmišljanja o štednji kao nečemu čemu ne treba pribjegavati u vrijeme krize, Družić podsjeća na negativni multiplikator, prema kojem čak i relativno malo susprezanje osobne potrošnje može multiplicirano rezultirati velikim smanjenjima. Poziva se tu na učenje Johna Maynarda Keynesa, na koje se u svojoj nedavnoj kolumni u New York Timesu pozvao i Krugman, kada ja poručio da smanjenje državne potrošnje gospodarstvo, dok je u krizi, gura u još dublju depresiju.

Odgovarajući na pitanje može li se takvo razmišljanje primijeniti i na hrvatsko gospodarstvo, Družić odgovara kako to uvelike ovisi o razini na kojoj je neko gospodarstvo, onoj pune zaposlenosti ili velike nezaposlenosti, “a Hrvatska ima problem endemske nezaposlenosti”. Smanjenje javne uprave u koju je prema pisanju medija krenuo ministar financija Slavko Linić (Novi list piše kako je ministrima naredio da broj ljudi u upravi smanje za barem deset posto) opravdano je samo ako se u racionalizaciju ide istodobnim otvaranjem mogućnosti poduzetnicima da mogu zapošljavati iste te ljude (kroz smanjenje poreza i slično). No, ako se u rezanja ide bez ikakvih stimulacija, riječ je o dvojbenoj mjeri, kaže Družić.

Mladen Ostrički, direktor tvrtke Rast, ističe kako postoji ključna razlika između štednje u SAD-u i Europi u odnosu na štednju u Hrvatskoj. “Točno je, Amerikanci jesu zastupnici te teorije da treba poticati potrošnju, a ne štednju”, komentira, ali dodaje kako se to ne može odnositi i na Hrvatsku, prije svega jer se ona već godinama bori s izrazito velikom javnom potrošnjom i ogromnom administracijom, raznim pravima od kojih su neka podijeljenja po vrlo sumnjivim kriterijima i tako dalje. U Hrvatskoj javnu potrošnju svakako, ističe, treba rezati, iako je svjestan da bi ocjenu S&P-a, da proračunska štednja nije dobra politika, domaći političari koji se rezovima protive mogli iskoristiti kao primjenjivu i na Hrvatsku.

‘Uvjeti za vraćanje starim valutama stvorit će se u roku od 12 mjeseci’

Gore spomenuti američki analitičar Bruce Krasting u svom komentaru objavljenom u Business Insideru tvrdi kako S&P poručuje da se na gospodarski rast ne može računati sve dok se provode mjere štednje te da je jedina druga mogućnost da se Italija i Španjolska ponovno vrate svojim valutama. “To je S&P-ova nepisana, ali jasna poruka”, piše u svojoj analizi Krasting. Vraćanje starim valutama zapravo nije nikakav novi stav, napominje: mnogi su dosad inzistirali na tome da je monetarna unija između sjevera i juga bila pogreška. S&P je ovu problematiku, zaključuje, samo konačno stavio na stol i time se otvoreno suprotstavio europskim liderima koji čitavo vrijeme uspješno ignoriraju apele raznih komentatora, ne mijenjajući svoj stav da je raspad eurozone “nezamisliv”. “E pa više nije”, poručuje im Krasting. Analitičar, čak ni nakon što je sumnju u monetarnu uniju naglas izrekao S&P, ne očekuje da će njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy promijeniti mišljenje u vezi napuštanja eura, barem ne u neko dogledno vrijeme. No, smatra da drugi hoće. Poruka koju je S&P poslao neće biti ignorirana, poručuje. Svjestan je ipak da se razmišljanje o povratku pojedinaca starim valutama neće intenzivirati već ovog tjedna, odnosno nekoliko dana nakon što je S&P snizio rejting devet zemalja eurozone.

“Prije nego što ovo mišljenje (o povratku starim valutama, op.a.) postane uvriježeno, stvari prvo moraju postati još gore. Puno gore. Likvidnost se mora još više osušiti. Razlike prinosa (spreadovi) državnih obveznica za Italiju i Španjolsku moraju se proširiti. Uvjeti financiranja banaka moraju se pogoršati. Dionice (posebice bankarske) moraju naširoko početi padati. Ekonomije regije moraju biti u recesiji, što mora biti popraćeno visokim stopama nezaposlenosti. Padovi bi pritom najveći bili u Španjolskoj i italiji. Socijalni nemiri moraju se proširiti”, objašnjava cinično Krasting uvjete koji bi morali zavladati da europski lideri konačno počnu razmišljati o tome da monetarna unija možda nije najbolje rješenje.

Kaže u zaključku kako će se ti uvjeti za vraćanje starim valutama stvoriti – i to u narednih 12 mjeseci.

Družić u razgovoru za Poslovni.hr kaže kako ne vidi uporišta u ovakvom odnosu prema euru. “Mislim da ta cijela priča s eurom ima više špekulativni, a manje realni aspekt, jer mislim da je realna ekonomija u eurozoni relativno jaka. Njemačka, Švedska, Danska, Francuska, pa i Italija, to su sve jake ekonomije, ja ne vidim u tome nekog razloga zbog koje bi se eurozona trebala raspasti”, kaže Družić.

Reformatori ili vatrogasci

Direktor tvrtke Rast Mladen Ostrički poručuje kako je za poticanje rasta gospodarstva potrebno privući strane investicije, ali da se, kad se dogodi konkretan slučaj da stranac želi preuzeti neku domaću tvrtku, “odmah javljaju oni koji govore kako ne treba rasprodavati državnu imovinu”. “Kod nas Hrvatska očito još uvijek nije raščistila s tim da se ulaskom u EU otvara, da ulazi u jednu veliku zajednicu, da joj se otvara protok kapitala”, poručuje Ostrički, dodajući kako prodaja domaće kompanije strancima ne znači i rasprodaju obiteljskog srebra. “Ta će kompanija i dalje biti u Hrvatskoj, njezino sjedište i proizvodnja bit će i dalje u Hrvatskoj, plaćat će poreze u Hrvatskoj…”, objašnjava. Dobre su se poruke, kazao je, mogle čuti tijekom predizborne kampanje. Izdvaja poticanje reinvestiranja dobiti. Pitanje je samo, kaže, hoće li nova Vlada popustiti pritiscima i protivljenju mjera koje je nužno provesti. “Pitanje je hoće li biti reformatori ili će se pretvoriti u vatrogasce. Imaju izvanrednu šansu da budu reformatori i da naprave veliku stvar za ovu zemlju”, kaže.