Oštećeni vjerovnici plaćaju odvjetnike, troše vrijeme i na njih i na sudove, kao da već nije dovoljno koliko su izgubili samim tim što ih trebaju. Ali onda gube i dalje. Dođu na Finu i saznaju da su si sami krivi što ne prate Finine stranice i u najboljem slučaju, kamate na dug ne vrijede, iako imaju sudsku presudu. Kao da nemaju. Nečuveno. A ako se sve to još svodi na namirenje duga udjelom u nekoj perspektivnoj firmi koja je dužnik onda je situacija još bolja. Vjerovnici iz inozemstva koji pokušavaju ovdje namiriti štetu koja im je učinjena vjerojatno su zapanjeni ažurnošću, logikom, metodama i zakonima.

mogu razumjeti da hoće ekonomizirati i ubrzati postupak, ali nikako ne mogu razumjeti da nisu u stanju slati objave putem e-maila.

što bi trebalo, angažirati jednog zaposlenika da cijeli dan bulji u web stranice fine kako mogu ne bi promakla objava? mrsićev prilogu zapošljavanju?

mogao bih se kladiti da takve ludosti ne postoje ni u najneuređenijim afričkim državama, ali za razinu naših državnih službi to je sasvim normalno: “sve uzimam-ništa ne dajem” “građani su nam dužni svaki mjesec plaćati plaće u minutu ma kakva bila kriza, a mi nismo dužni raditi svoj posao savjesno i kvalitetno niti nas obvezuje ikakav radni učinak”.