Unatoč naporima da diverzificira opskrbu energentima, Europska unija teško smanjuje svoju ovisnost o ruskom plinu jer je Moskva često nadmudri, ocjenjuju analitičari. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso rekao je prošli tjedan da je EU blizu sporazumu o energetskoj suradnji s Irakom, odakle bi jednoga dana, kada se u toj zemlji ponovno uspostavi stabilnost, plin mogao izravno poteći prema Europi. Zbog rekordnih cijena energenata i spora između Rusije i Ukrajine, preko koje prolazi većina ruskog plina, smanjenje ovisnosti EU-a o Rusiji postala je opsesija europske vanjske politike. Unija od studenoga 2006. radi na energetskom partnerstvu s Azerbajdžanom, sporazumu s Kazahstanom, obnovi odnosa s Libijom i suradnji s Alžirom. No zasad nema “ničeg više od političke volje” i nikakvih konkretnih sporazuma, rekao je urednik časopisa Arab Oil and Gas iz Pariza Francis Perrin. Jedini stvarni napredak dosad nedavno je obećanje Turkmenistana da će Europi isporučivati deset milijardi prostornih metara plina godišnje od 2009. putem plinovoda Nabucco. On, koji bi, zaobilazeći Rusiju, EU trebao opskrbljivati plinom iz kaspijske regije do 2012./2013., nalazi se u srcu europske strategije energetske diverzifikacije. No projekt je zasad “u potpunom zastoju” jer ne postoje jamstva da će biti dovoljno plina za njega, ističe analitičarka Susanne Nies iz bruxelleskog ogranka Francuskog instituta za međunarodne odnose (IFRI). “To je šala, turkmenski predsjednik već je svijetu prodao četiri puta više resursa nego što ih ima”, kazala je. Perrin je nešto optimističniji. On smatra da je turkmensko obećanje “možda prvi znak života” tog ključnog projekta, uz reviziju naviše procijenjenih rezervi azerbajdžanskog plinskog polja Shah Deniz. Oba analitičara slažu se da EU teško osvaja novi teren jer Moskva i Gazprom igraju suptilnu igru koristeći za protuudarac svoju financijsku snagu.
(afp)