Piše: Branka Hitner, predsjednica Uprave Carta d.o.o., čije su registrirane djelatnosti sljedeće: proizvodnja valovitoga papira i kartona, te ambalaže od papira i kartona; kupnja i prodaja robe, osim oružja i streljiva, lijekova i otrova; trgovačko posredovanje na domaćem i inozemnom tržištu; zastupanje stranih tvrtki.

Davne 1993. godine vinula sam se u no-name privatnu tvrtku koja je već tada imala privatnog vlasnika imenom i prezimenom. Voljela sam o sebi razmišljati kao o osobi s potencijalom za business, no kako sam bila mlada i nedovoljno iskusna nisam bila sigurna hoće li to uočiti i netko drugi. Moj tadašnji direktor u meni je spomenuti potencijal prepoznao, te sam zajedno s njim stvarala tvrtku koja će postati prepoznatljiva početkom 2000., a kasnije i brand za našu vrstu proizvoda. S godinama je od male obiteljske tvrtke nastala respektabilna tvrtka prestižnih kvaliteta. Taj dugi niz godina rada u privatnom okruženju zapečatio je i moju odluku o pokretanju vlastitog businessa.

Naime, 2005. godine osnovala sam vlastitu tvrtku pod nazivom Carta d.o.o., a sve s idejom o pokretanju proizvodnje malih vrećica od jednog i dva kilograma za pakiranje brašna, šećera i drugih sipkih pakovina. Prvobitna ideja bila je odlična zamisao budući da na području Republike Hrvatske tada nije bilo ozbiljnog ponuđača koji bi mogao konkurirati kvalitetom, a pritom se u našoj branši prije svega misli na nivo tiska koji je trebao sezati i do čak osam boja. Međutim, poslu se trebalo ozbiljno posvetiti, prije svega osigurati kreditnu liniju, pripremiti odličan elaborat, osigurati kapacitete za odvijanje proizvodnje, prionuti na sam posao u smislu proizvodnje, a naposljetku razviti prodaju i marketing koji je u ovoj sferi posla bio nedovoljno poznat. Što to znači? U principu, roba se pakovala u vrećicu bez prevelikog razmišljanja. Nije se vodilo računa o tome da, neovisno što je u vrećici, bio to šećer, brašno, gris ili kukuruzna krupica, ambalaža s aspekta maloprodaje mora biti zadužena za privlačenje kupaca. Kako u to vrijeme nisam naišla na adekvatnu osobu s kojom bi podijelila ideju, a obzirom da sam tada radila u multinacionalnoj kompaniji Mondi packaging (najveći svjetski proizvođač industrijskih vreća i papira za proizvodnju vreća u svijetu), ideju sam privremeno pohranila u ladicu i nastavila s radom zamjenika glavnog direktora i managera prodaje za područje Hrvatske, Slovenije i BiH.

Želja za privatnim businessom i dalje je tinjala negdje u meni, a kako su godine rada prolazile ona je bila sve jača i izraženija. Potrebno je bilo samo donijeti odluku i prevagnuti na stranu privatnog posla. I tako je 2009. Carta počela aktivno poslovati na način da smo uvozili vreće iz susjedne nam Republike Srbije i prodavali ih ciljanim skupinama: mlinovima, tvornicama stočne hrane, dorađivačima sjemenske robe te smo neprestano održavali kontakte s tvornicama šećera. Posao se iz godine u godinu utrostručavao tako da 2011. donosimo odluku o velikom iskoraku tj. pokretanju vlastite proizvodnje. Odluka je bila logična, 2012. smo dosegnuli maksimum u prodaji s postojećim dobavljačem te nas isti više nije mogao pratiti s njegovim proizvodnim kapacitetima. Shvatili smo da upravo tada trebamo napraviti iskorak u smislu vlastite proizvodnje. Poznajemo tržište, imamo uhodane kupce, znamo tko su kvalitetni dobavljači sirovine, znamo kako napraviti cjenovno i kvalitetom tržištu zanimljiv proizvod. Krećemo u realizaciju, a problemi već čekaju iza prvog ugla.

Logičnim slijedom događaja odlazimo u Poslovnu banku informirati se o kreditnim linijama za financiranje proizvodnih programa, radimo elaborat s dokazivanjem ekonomske opravdanosti projekta, tragamo za proizvodnom linijom diljem Europe, a s kojom bismo mogli tržištu ponuditi proizvod kojim bismo postali prepoznatljivi. Nakon niza dodataka već napisanom elaboratu, neizvjesnosti i čekanja na odobrenje kredita dolazimo u raskorak s isporučiocem opreme. Najzad nam Banka kaže NE, printamo novi elaborat i odlazimo odmah u drugu Banku. Komentar je OK, bilance su u redu, nositelji ideje su u redu, neizvjesnost i čekanje opet je prisutno, a odgovor je zbunjujući. Kredit nam može biti odobren u visini 75% traženog iznosa. Postavljam pitanje odgovornima kako mogu voziti auto na tri kotača. Tada bivam krajnje razočarana, od velike ideje sve su mi lađe potonule. Razmišljam trebam li odustati, no kažem sama sebi, NE, odustat ću tek onda kad iscrpim sve mogućnosti. Sljedeća banka kojoj smo se obratili bila je Splitska banka. Djelatnici Splitske banke u centru za malo poduzetništvo i obrt u Osijeku uistinu su najbolji dokaz kako je sposoban i ljubazan djelatnik ključ uspjeha i banke i klijenata! Dakle, susretljiv gospodin iz Splitske banke mi daje tračak nade da ipak nije sve gotovo. Ponovno printam elaborat i krećem taj treći put ispočetka. U samo sedam dana dobivam preliminaran pozitivan odgovor. Ušetam u Splitsku banku i susretnem nepoznatog markantnog gospodina koji mi kaže: „Da, mi ćemo popratiti vaš projekt, prepoznali smo da ideja ima smisla, pije vodu kako bi naš narod rekao.“ Kasnije saznajem da je dotični gospodin voditelj Odjela za Slavoniju i Baranju. Sama sebi govorim, ovo je moje sunce na kraju tunela, uspjet ću!

Činjenica je da posao pokrećemo u vrijeme kada svi od njega okreću glavu. Tko nas god sretne i upita o pokretanju, uslijedi komentar poput niste normalni, tko još danas ide u kakav posao. No, ono što mnogi ne znaju je sljedeće. Godine 2009. vodeći proizvođač vreća u Hrvatskoj zatvorio je vrata svoje proizvodnje. Time se otvorio prostor za ponovno pokretanje proizvodnje neovisno o činjenici što smo u zaista velikoj recesiji. Takvu smo situaciju vidjeli kao svoj prozor prilika. No opet, vreća je proizvod bez kojeg je nezamisliva proizvodnja u mlinu, šećerani, mješaoni stočne hrane. Negativna strana ove priče je neizvjesnost tih istih kupaca, tj. njihova (ne)stabilnost. Mnoge do jučer poznate tvrtke otišle su u nepovrat.

Kada govorimo o dobroj i lošoj praksi među našim tuzemnim poduzećima, rekla bih da je dobra praksa u činjenici da su mnogi naši kupci prepoznali važnost kupovanja domaćeg proizvoda, povećanja BDP-a, a sve vodeći se mišlju proizvodimo i kupujmo hrvatsko jer samo vlastitom proizvodnjom možemo izaći iz krize, nitko drugi nam ne može pomoći. Loša se praksa ogleda u dijelu (ne)plaćanja jer je kod nas nažalost moderno beskamatno kreditirati kupce, a takvu praksu neminovno moramo ukinuti jer bi i dobre tvrtke mogla dovesti u propast.

Kada razmišljam o svom poduzeću i onome čemu stremimo, uvijek kažem da su nam uzor one tvrtke koje proizvode proizvode koje smo do jučer uvozili, a za koje imamo vlastita znanja i vještine da ih sami proizvodimo. Jasno je da nikada nećemo proizvoditi automobile jer je suviše teško konkurirati jednoj Njemačkoj, ali vreću, ma kakvih god karakteristika, možemo proizvesti. Pritom, možemo zaposliti i 30-tak ljudi, pa što ne bismo onda?

Kada govorimo o djelatnicima, nas je u Carti trenutno 14. U upravi brojimo četvero djelatnika, a u proizvodnji 10. Takvo je stanje danas kada imamo jednu smjenu, no uskoro planiramo zaposliti još 7 djelatnika za rad u drugoj smjeni, a potom i novih sedam uspostavljanjem treće smjene. Dakle, ovisno o dinamici posla zaposlit ćemo još 14 djelatnika profila strojarske i elektro struke, a vjerojatno i jednog do dva ekonomista kao podršku sadašnjem timu uprave. Okružena sam odličnim suradnicima, s jedne strane iskusnima i punim znanja, a s druge strane mladima željnih učenja i novih spoznaja.

Prilikom adaptacije proizvodnog pogona maksimalno sam se vodila mišlju da stvorim radna mjesta koja će biti ugodna, na koja će djelatnici dolaziti motivirani, a ne sumorni i nezadovoljni. Brinemo oko poštivanja datuma isplate, o prekovremenim satima i bonusima. Svaki naš djelatnik ima svoj fiksni i stimulativni dio, čime mu je omogućeno da pokaže koliko je zaista motiviran, predan svome poslu i koliko misli dok radi. Činjenica je da u Hrvatskoj nedostaje ljudi s vizijom, s razvojnim idejama, no nadam se da ćemo ih ipak uspjeti iznjedriti. Mogućnost napredovanja kod nas je jako izražena, a vidim u svojim djelatnicima da su toga svjesna i zato grizu, žele više i više. To me veseli, jer stremim biti dobar poslodavac, a svjesna sam i činjenice da je samo zadovoljan radnik može dati sve od sebe.

Cartina ciljana skupina potrošača jesu svi oni kupci koji razumiju smisao kupovanja hrvatskog proizvoda. Nije nam cilj uništiti domaće proizvođače, spremni smo za poštenu tržišnu utakmicu, a kvalitetom smo isti kao uvoznici dok smo cijenom konkurentniji od stranih proizvođača. Zbog navedenog se postavlja pitanje zašto bi bilo koji potrošač kupio vreću iz uvoza kada može konkurentniji proizvod kupiti na domaćem tržištu. Za sami početak naš je target prehrambena industrija jer se držimo one da i u krizi ljudi moraju jesti.
Generalno, recept za pokretanje businessa je jednostavan, mnogo je proizvoda koje uvozimo, a sigurno imamo potencijala za vlastitu proizvodnju. Naravno, nikako ne smijemo izostaviti i veliku količinu rada koja mora biti utkana u svaki dobar posao. Opet ponavljam, teško nam itko drugi može pomoći, domaće je gospodarstvo uništeno, uvozimo sve što stignemo, a moja je deviza „smanjimo uvoz, zaposlimo domaćeg čovjeka“.