Uložio je 30 milijuna eura, pregrmio peticiju sa 50 tisuća potpisa pobunjenih građana, pridobio Gradsku skupštinu da uz velike kontroverze ipak odobri njegov projekt, ali Tomo Horvatinčić svejedno je na rubu očaja. Prijeti da će odustati od Cvjetnog trga, sve rasprodati, dići ruke i otići u mirovinu. Jedino još nije potpuno jasno plače li Horvatinčić zato što odustaje ili zato što ne želi odustati? Pođimo od odustajanja. “Razmišljam o odustajanju, ali konačnu odluku još nisam donio”, rekao je u intervjuu Večernjem listu. I naglasio: “99 posto sam siguran da odustajem od projekta!”. Dakle, odluka nije konačna i u tom svjetlu valja analizirati njegove žalopojke. Ono što najviše upada u oči jest ton kojim Horvatinčić pripovijeda tužnu priču poduzetnika koji se prihvatio projekta vrijednog 150 milijuna eura. On se ne postavlja kao čovjek koji ulaže određeni novac u projekt iz kojeg želi izvući višestruku korist, već kao osoba koja spašava centar grada od propadanja i zajednici čini nemjerljivu uslugu. A građani, politika i mediji navodno ne žele to shvatiti. Horvatinčić se buni što građani ne žele prodavati nekretnine po cijeni koju im on nudi, već po višestruko većoj. Kao da njihova pohlepa nije jednako legitimna kao i pohlepa investitora koji želi jeftino kupiti i skupo prodati. Optužuje protivnike da mu se protive zbog privatnog interesa, kao da je njegov drugačiji. Negoduje što ga politika u potpunosti ne podržava, premda je upravo njegovu projektu Gradska skupština prilagodila urbanistički plan. Horvatinčić je toliko očajan da je nakon svega zaključio kako njegov prijatelj Bandić, osoba bez čijeg se odobrenja gradske službe ne usude ni zaliti cvijeće, možda i nije toliko moćan. Pa valjda zbog toga on mora ishoditi sve potrebne dozvole, a pritom mu se – koje li nesreće! – “traži doslovce dlaka u jajetu”. Zbog svega toga Horvatinčić kaže da u Hrvatskoj vlada “antipoduzetnička klima”. Umjesto da se najveći graditeljski zahvat u centru grada obavi po hitnom postupku, bez procedure i prigovora, Cvjetnom prolazu traži se “dlaka u jajetu”. Ovakvim istupom u javnosti Horvatinčić želi eliminirati te “dlake”, uvjeriti javnost da u posao nije ušao radi zarade, već zbog općeg dobra. Želi ostaviti neuvjerljiv dojam da je prijateljstvo s Bandićem odjednom otegotna okolnost u Zagrebu. Ali više od svega želi požuriti stvari. Možda bi odustajanje od projekta bila porazna činjenica za staru jezgru koja doista liči na štakornjak. A možda bi na Horvatinčićevo mjesto došao bolji investitor. Netko tko bi imao više upornosti, više osjećaja za kritiku, a vjerojatno i više strpljenja. Nema tu mnogo mudrosti ni sentimenta. Svako ulaganje je rizik, ali svako odustajanje ne mora biti gubitak. Ne treba sumnjati da Horvatinčić računa i na tu varijantu. Eto barem jedne utjehe za poduzetnika na rubu očaja.