Velike banke bit će veće, a upravljanje rizikom izaći će iz mode

Autor: Simon Johnson , 08. ožujak 2017. u 22:00

Reforme financijskog sektora nakon krize 2008. godine bile su ozbiljne; no nisu bile dovoljno dalekosežne i mogu se poništiti i vratiti na staro bez imalo poteškoća, a Trumpova administracija priprema se učiniti upravo to.

Početkom 2007. godine počela se širiti najgora financijska kriza u vremenskom razdoblju dugom gotovo 80 godina, doživjevši vrhunac 18 mjeseci kasnije propašću investicijske banke Lehman Brothersa i udarnim valovima koji su se osjećali diljem svijeta. Očajničke vladine mjere spasile su nas od Velike depresije 2, a dužnosnici su se zavjetovali da "nikad više" nećemo biti suočeni s istim rizicima.

Političari i središnje banke upustili su se u opsežni postupak reformi na nacionalnoj razini te u međunarodnu koordinaciju – sve u cilju smanjenja mogućnosti za propast velikih banaka. Jedno desetljeće kasnije, globalni financijski sustav na neki je način postao sigurniji kao posljedica takvih napora. Međutim, što se tiče drugih aspekata, struktura se nije znatno promijenila – a možda je čak postala ranjivijom. No, umjesto dovršenja postupka reforme, kreatori politika s obje strane Atlantika doimaju se odlučnim ponišiti većinu tih mjera koje podupiru ono malo postignutog napretka.

Prošlo desetljeće polučilo je tri glavna postignuća. Ponajprije, neke su financijske tvrtke propale i to s razlogom: njihovi poslovni modeli bili su loši, imali su loše vodstvo ili oboje. Istovremeno, snažnije financijske tvrtke proširile su vlastiti udio. Nadalje, financiranje banaka pomaknulo se od duga prema dioničkom kapitalu. Udio financiranja dioničkim kapitalom iznosio je 2% kod više nego jedne istaknute banke prije krize – što znači da je više od 98% bilo financirano dugom. To danas nije slučaj. 

Pritisak Goldman Sachsa
Treće, trenutno postoje ograničenja na aktivnosti najvećih banaka. Takozvano Volckerovo pravilo zabranjuje bankama u SAD-u trgovanje vlastitom imovinom – oblik internih spekulacija. U ostalim zemljama, bankarski supervizori postali su skeptičniji vezano uz navodno sofisticirano prihvaćanje rizika. Oprez je posvuda prisutan. Nažalost, moglo bi se ispostaviti da su sva ta postignuća kratkotrajna. Moćni ljudi žele ukinuti ograničenja bankama u SAD-u i u Velikoj Britaniji. Primjerice, može se očekivati da će banka Goldman Sachs i njeni brojni alumni koji trenutno obnašaju više dužnosti u vladi SAD-a vršiti veliki pritisak na Volckerovo pravilo.

Gary Cohn, bivši predsjednik banke Goldman Sachs i glavni operativni direktor koji trenutno vodi Nacionalno ekonomsko vijeće predsjednika Donalda Trumpa, kaže da bismo trebali smanjiti potrebni kapital (što znači dozvoliti bankama veći dug i manje financiranja dioničkim kapitalom) u cilju poticanja razvoja gospodarstva. Upravo se to dogodilo tijekom ranih 2000-ih. Ako Cohnovi prijedlozi budu prihvaćeni, posljedice će biti slične: katastrofa. Još od 2008. godine globalni financijski sustav postao je koncentriraniji na važne načine. Najveće banke u SAD-u dobro su poslovale u usporedbi sa svojim konkurentima, uključujući velike europske banke. Posljedično, na ključnim tržištima – te u temeljnoj financijskoj infrastrukturi diljem svijeta – banke poput JPMorgan Chase ostaju daleko prevelike da bi im bilo dopušteno da propadnu.

Financije se katkad doimaju složenima, no u pitanju je nešto vrlo jednostavno. Američki senator Jack Reed nedavno je to dobro sažeo: "Moji glasači ne trebaju otmjene kalkulatore ili formule s Wall Streeta kako bi uvidjeli da reforma Wall Streeta podrazumijeva vrijednost i dobrobiti te obuzdavanje nesmotrene pohlepe. Zaštita potrošača i njihovih teško zarađenih prihoda ima vrijednost i podrazumijeva dobrobiti. Također, omogućavanje obiteljima ostanak u vlastitom domu i izbjegavanje oduzimanja imovine u svrhu prinudne naplate ima vrijednost i podrazumijeva dobrobiti." Politički stavovi vladinih dužnosnika uobličeni su njihovim svjetonazorom – te onim što su sami iskusili. Ako je netko pretrpio dramatične gubitke uslijed financijske krize, manje je vjerojatno da će ta osoba željeti još to jednom iskusiti.

Neprikladni kandidat
No ako je netko poslovao doista dobro – primjerice, kupovinom sredstava po jeftinoj cijeni na dnu ciklusa, ili povećanjem tržišnog udjela – čini se razumnim pretpostaviti da će taj netko biti manje naklonjen zagovaranju opreza. Reed je upravo to tvrdio kad je govorio o prikladnosti Stevea Mnuchina kao tajnika državne riznice – bivšeg izvršnog potpredsjednika banke Goldman Sachs: "Pojedinac koji se obogatio agresivnom ovrhom svojih američkih sugrađana nema odgovarajuće vrijednosti, po mom mišljenju, da bude tajnik naše državne riznice. Temeljem tih podataka, nisam uvjeren da je gospodin Mnuchin sposoban uhvatiti se u koštac s problemima i bojim se da bi naposljetku mogao dodatno nepošteno utjecati na sustav u korist onih 1% te nauštrb američke radničke klase."

Novi val reformi
No, senat je potvrdio Mnuchina, što nagoviješta da ćemo se uskoro vratiti na staro. Kao što smo James Kwak i ja potkrijepili dokazima u našoj knjizi pod nazivom 13 bankara, financijska deregulacija tijekom 1980-ih i 1990-ih dovela je do procvata sektora nekretnina tijekom ranih 2000-ih; to je pripremilo teren za financijski kolaps 2008. godine, što je zatim dovelo do novog vala reformi 2010. godine i u razdoblju koje je uslijedilo. Reforme su bile ozbiljne; no nisu bile dovoljno dalekosežne i mogu se poništiti i vratiti na staro bez imalo poteškoća. Trumpova administracija priprema se učiniti upravo to. Velike banke postat će veće. Razina kapitala će se sniziti. Dok će razumne prakse upravljanja rizikom opet izaći iz mode. Moćni ljudi okoristit će se ciklusima procvata i propasti. Mi ostali možemo očekivati produbljivanje nejednakosti i veće siromaštvo uzrokovano krizom.

© Project Syndicate, 2017.

Komentirajte prvi

New Report

Close