Ana Blašković

Ana Blašković

Varljiva statistika ili zašto je prosječna plaća od 6470 kuna tek mazanje očiju

Foto: GettyImages Foto: GettyImages

Prosječna plaća, realno, ne govori baš ništa, jednako kao što niti opći prosjek ocjena učenika u školi ne govori skriva li se u njemu vrhunski liječnik, programer ili budući Krleža. A posebno ne da 10% svih radnika, oko 160.000 ljudi, mjesečno ne primi niti 3337 kuna neto plaće.

Statistika kaže da kako je većina statistike pogrešna. U toj (polu)šali ima podosta istine, barem kad je u pitanju interpretacija brojki, a neosporno je da većina statistike priča samo dio priče.

Idealan primjer su brojke o prosječnoj plaći u Hrvatskoj. Vrijedni državni statističari izračunali su da je prosječna neto plaća u lipnju dosegnula 6470 kuna, 2,5 posto više nego u istom mjesecu lani.  Nastavak je to trenda rasta plaća koji traje već neko vrijeme i razlog za, barem kakvo-takvo, zadovoljstvo radnika, iako vjerojatno ne u jednakoj mjeri i njihovih poslodavaca.

To je slika koju službena statistika gura u prvi plan i koju će većina domaćih medija naprosto servirati javnosti. Ali, zagrebe li se ispod površine, i to vrlo plitko, slika o domaćim primanjima dobiva druge obrise. Odnedavno Državni zavod za statistiku uz prosjeke objavljuje kvartile i decile koji, kao u kultnom Kurosawinom filmu Rašomon, daju alternativnu istinu o istoj temi.

Više istina na istu temu 
Da, prosječna paća u Hrvatskoj raste. Da, ona je u lipnju iznosila 6470 kuna. Da, najviše se zarađuje u segmentu zračnog prijevoza, mjesečno u prosjeku 11.023 kune, neto ili kako volimo reći, na ruke. Najmanje se cijeni, ili da budemo politički korektni, konkurencija ne dozvoljava da plaće u tekstilnoj industriji u neto iznosu prijeđu (u prosjeku) 4264 kune.  Zagrebimo sad malo ispod površine.

Prosječna plaća, realno, ne govori baš previše. Jednako kao ni opći prosjek ocjena učenika u školi ne govori ništa o njegovim kompetencijama i preferencijama i skriva li se u njemu vrhunski liječnik, programer, ili neki budući Krleža.

Prosječna plaća iskrivljeni je rezultat najnižih i najviših primanja, u isti lonac bez distinkcije ubacuje 100 minimalaca i 10 menadžerskih plaća, pa nitko ozbiljan ne bi trebao imati iluzija da ta brojka nešto govori. Druga je priča medijalna plaća - ona koja pokazuje kako polovica zaposlenih prima upravo taj iznos ili manje. A ona je u lipnju bila čak 1000 kuna niža, točnije 5595 kuna.

Dakle, polovica od svih 1,59 milijuna radnika prima manje 5600 kuna. Još depresivniju sliku daju spomenuti kvartili i decili. Ovi prvi pokazuju da tri četvrtine zaposlenih neće za svoj rad dobiti više od 7515 kuna.

Ovi drugi pak pokazuju koliku plaću imaju desetine: čak 10 posto svih radnika, ugrubo 160.000 ljudi primit će manje od 3337 kuna neto. S druge strane, ako mjesečno dobijete više od 10.072 kune, nalazite se u najvišem ešalonu, jedan ste od deset "sretnika". 

Život od rente 
I tu je ta (jedna od) istina o plaćama u Hrvatskoj i financijska strana medalje zašto je masa ljudi otišla prema Austriji, Njemačkoj, Irskoj... Realna je to slika slabog potencijala za izdašne uplate u mirovinski i zdravstveni sustav što tek otvara pitanje kako će u mirovini zaista izgledati život današnjih radnika, barem onih koji nemaju drugih primanja mimo plaće poslodavca. 

Žalosnije je, međutim, da je rast plaća u posljednje vrijeme tek posljedica izraženog manjka radne snage na koju su tvrtke nevoljko morale reagirati, a ne veće produktivnosti rada. Stručnjaci upozoravaju da bez rasta produktivnosti (po čemu smo na repu Europske unije) veće plaće nisu održive u duljem roku. A kako povećati produktivnost? Da bi se stvaralo više proizvoda, onih vrednijih po radniku, tvrtke moraju više investirati u nove tehnologije. Za to je nužna pretpostavka da ostvaruju dobit.

Radnici moraju biti educirani, razvijati nove vještine i biti otvoreni učenju. No, sve je to izgubljena bitka ako je društvo u cjelini zatvoreno (prema strancima, različitima i novim idejama), nesklono inovacijama i rigidno. Ili, naprosto na vlastitu štetu previše uljuljukano u lagodni život od rente i apsurdne razmjere infestacije iznajmljivanja. 

Tu se začarani krug vraća na početak. Ono što moramo mijenjati nije samo ekonomska paradigma već cjelokupno razmišljanje. Ona uključuje kurikularnu, teritorijalnu, administrativnu i svaku drugu, pa i mentalnu, reformu o kojima se godinama priča i piše, a ništa se ne događa. 

Komentari (16)
  • Antonijo
    Antonijo 16:49 26.8.2019.

    Predobar tekst. Treba više ovakvih konkretnih tekstova.

  • DnevnikHR
    DnevnikHR 14:16 23.8.2019.

    Apsolutno se slažem

  • miami
    miami 18:54 22.8.2019.

    Tlak mi skoči svaki put-…pa, prokleti Zagreb…. kakve imaju plaće , sramota..

Pogledaj ostale komentare na temu
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve